prije 5 mjeseci kupio sam malog psa.
danas smo nas dvojica šetali Maksimirom i uhvatio me osjećaj da je taj mali pas sve što sam ikad želio od psa. A želio sam psa oduvijek.
trči oko mene slobodan, sa svojom glavom, ali me pogleda i pita što dalje.
jako mi je drag i jako sam sretan.
moj pas.

Našao sam se s prijateljem danas. Pričali smo o tome čime se tko bavi. On je odlučio otići iz obiteljske kuće i "slijediti svoje snove". Trenutno prebiva džabe kod prijateljice na kauču. Mislim da je ona zaljubljena u njega, a on to pragmatično iskorištava.

Uglavnom, zanimljiva mi je tema što ustvari znači slijediti svoje snove. To se uvijek stavlja kao neka opozicija "uvriježenom" načinu razmišljanja, postupanja, življenja. Taj tobože uvriježeni način uključuje uglavnom rad za nekog drugog od 8-16, određenu predvidivost i sigurnost. Nasuprot tome, postoji opcija odštekavanja od matrice, bacanja u slobodno tržište i probijanje vlastitog puta. Slijediti svoje snove.

E sad, pitam se je li ta floskula "slijediti svoje snove" ustvari samo novi oblik matrice, stare uzde, ali pofarbane u novu boju. Naime, ako su ti "snovi" toliko osobni, skrojeni po mjeri čovjeka, subjekta koji se otrgnuo od matirce - zašto suv ećina tih snova toliko nalik jedni drugima?
Nisu li uspjeh na youtubeu, uspjeti kao online marketing stručnjak, dejting kouč, konzultant, ..., nije li to samo nova priča na koju se masa pali?

Vjerojatno nisam već dobrih 5-6 godina sjeo na miru, pustio muziku da svira i glavu da vrti film i napisao nešto pošteno na blogu.
Inače sam volio sjesti uz viski i neko belgijsko pivo.
danas imam Lidlov rum. ali imam i rochefort, tako da nije ni loše.

Dobar je osjećaj.

sidenote. sad sam se sjetio da sam u jednoj od svojih skrupuloznih epizoda poslao mail Venturesima pitajući ih smijem li skinuti ilegalnu verziju pjesme koja gore svira. nikad nisam dobio odgovor. high 5 legendo

Blog sam počeo pisati 2006. godine. Mislim da se prvi zvao slutnja. od tad sam promijenio barem 20 adresa.
kad god bih počeo imati neku konstantnu skupinu ljudi koja bi pratila (malo mi je preambiciozno to nazvat "publikom"), uhvatio bi me neki glupi osjećaj pritiska, kao da sad moram pisati na ovaj ili onaj način, na što bih reagirao s nenajavljenim "ćao-bok"

ali bili su to lijepi dani.
mislim da sam upoznao zanimljive ljude.
sad to djeluje komično jer nisam nikoga zaista upoznao.
vjerojatno sam s većinom ljudi izmijenio 20ak rečenica.
Ipak, bilo ih je lijepo zamišljati


Nisam nikad pisao o događajima. Kad razmislim, mogao sam to raditi. akademski život u dijaspori n shit.
majko draga na samu pomisao mi se bljuje.
Ne, nekako mi je ovo mjesto bilo onaj mekani kauč gdje pustiš tijelo da bude u prirodnoj pozi.
Da se misli rastoče po jedinicama i nulama ovog sučelja kao salo po rubu kauča.

No da se vratim na temu. počeo sam pisati jer sam se sjetio jednog bloga koji sam davno čitao. Cura ga je ugasila, ima tome već 11 godina.
ali svejedno svako toliko odem na njega i ostavim komentar.
Nije to bio jedini blog koji sam pratio.
bilo ih je nekoliko sličnih.

gledano brutalnom britvom redukcionističkog razuma, ti blogovi su se svidjeli pohotnom malom tinejdzeru pod krinkom brige za slomljene djevojke.

svejedno, pitam se sta je bilo s tim ljudima...

Mislim.
djelovali su dosta sjebano.
Bila je jedna cura sto se drobila svim i svačim. bar je tako to predstavljala na blogu.
zamišljao sam ju kao jednu od onih cura iz emo mokrih snova. šišmišarka, razmazane šminke, nevjerojatno lijepa.
zabavlja (rastužuje?) me pomisao da bi u stvarnosti vjerojatno bila toliko obična, da sam ju vidio uživo, vjerojatno zaboravio isti tren i nikad ne pomislio na nju u životu.

to je problem sa zamišljanjem ljudi.
Nikad nisu tako dobri koliko mogu biti dobri u tvojim mislima.


ali samo je jedna bila

kontrola.

s njom sam pričao jako malo ali čitao ju prilično puno.
Imala je neki stil pisanja. nemam pojma zašto mi Bulgakov pada na pamet.
Zanima me što je bilo s njom.

koliko je vremena prošlo...
a ja pišem blog o tome.

i čovjek bi rekao kakav je to tip koji piše blog o nečemu što je bilo prije 11 godina i nije ga taknulo.
ne znam.
mislim da me taknulo.

kako je rekao sveznadar
"Život je ovaj lud koliko je dug i širok"

mislim da je ljude nekad toliko strah da ih drugi ne razotkrije

da se jedno drugom toliko skrivaju,

da na kraju shvate da nikad nisu vidjeli,

nego su se samo zamišljali

dozvolio sam da me slomi, ovaj put.
dozvolio sam sam sebi osjetiti slomljenost bez da bjezim od boli.

i, cudno...
kroz tu bol osjecam da rastem.

Eto maco sad mos vidit sve sta sam objavljivao

moj je problem sto cesto razmisljam dualisticki: ili sve ili nista, ne vodeci racuna o vremenu potrebnom da od neceg nastane sve, tj. potpuno preklapanje, razumijevanje.

Kao da ocekujem da u jednom trenutku iz neceg malog, veza preraste u sve. I kad vidim da u vezi nije sve, razmisljam o tome da ona postane nista.

No upravo sam shvatio da je takvo razmisljanje besmisleno.

Osjecam se zadovoljnim s tim da imam nesto lijepo, jer mi to daje slobodu da otkrivam sebe neovisno o njoj, a njoj dajem slobodu od sebe, a time nam oboma dajem slobodu da se iznova otkrivamo i gradimo odnos, ciglu po ciglu, prema svemu ili nicemu. I tu nema nasilja, sve nekako organski raste ili pada.

I pitanje koje si treba postavljati nije "zelim li (lazno) sve s njom, ili nista?", vec "je li mi bolje nesto s njom, ili nista"

Ask yourself this question: 'Will this matter a year from now?'


https://www.youtube.com/watch?v=8rcfOuaEmOE

https://www.youtube.com/watch?v=Bb3TyhlhriY

teško mi je isplakati ovaj osjećaj, trenutni osjećaj napuštenosti od nekoga kog niti ne znam.
besmisleni, mali osjećaj malog mene
ne želim ići.
ne želim ostati.

ne želim živjeti.
ne želim umrijeti.

ne želim biti kurva.
želim ljubav.

samo ljubav.
samo zagrljaj.
samo da netko može vidjeti moje suze.
nekad.
nekad.

ili ludilo?

https://www.youtube.com/watch?v=0XZLlZ9vbfI

ma kakav faking wanderlust

samo želim biti doma u krevetu, da me nitko ne dira barem 2 tjedna.

https://www.youtube.com/watch?v=7z9wd9bS1FM

više nemam osjećaj da će mi se srce strgati.

imam osjećaj da će mi se srce strgati...

ne znam kad sam točno izgubio onaj osjećaj "to je to" kad bih napisao nešto.
uglavnom, nemam ga i nije dobar osjećaj.

https://www.youtube.com/watch?v=CHekNnySAfM
mislim da je ovo valjda prvi album gdje sam osjetio da me glazba puca.

točno se sjećam, mislim da je bio 2. srednje.
zadnji tjedni škole , tramvaji su kipući, ali meni je milina.
isturio sam glavu kroz prozor 14ice, vjetar me hladi, idem u školu, gledam curice i slušam ovo.

kad dan prođe, a ja sam prazan..

osjećam da osjećam,

ali se sve zbiva ispod kože, ispod površine netflixa, serija, glazbe, kuhanja, pospremanja...

muči me, znam,
muči me što ne znam gdje ću biti za godinu, muči me što puno toga ovisi o meni, a previše pušim, previše pijem, previše se gubim u glupostima,
muči me što nemam odnose, što imam osjećaj kao da ih nisam u stanju izgraditi s ljudima s kojima želim, kao da se mogu učiniti željenim samo kad mi nije stalo.

muči me što to ne mogu nikome reći, pa vičem u internet.

there, i said it.

Mi smo generacija koja čeka okolnosti koje će iz nas izvući "prave" nas, "posebne" nas, "predodređene" nas.

Mi smo generacija koja je odrasla na Disneyu i odbijamo se pomaknuti u brutalnoj ne-posebnosti svakodnevice.

iscupalo me od doma dosta naglo, vec se dva tjedna oporavljam?

dani kao ovaj,
kad jednu stvar zbog koje sam dosao ovdje
sjebem...

pojeo bih zrno.

a najgore je sto imam osjecaj da se ne mogu ustati, aktivno pogledati koji se k dogadja...

nema drame, znam da je nema... ali sam glup


nemam pojma sta radim covjece.

kao onaj pas-kemicar s interneta

imao sam nekih misli danas, koje su se činile vrijedne bilježenja.
Na žalost, isparile su negdje u kosmos, no za sobom su ostavile taj osjećaj "želim nešto napisati"

Jutros sam slušao glazbu, gledao sam nebo, osjećao sam se blaženim.

Ima taj neki osjećaj kad se vraćam nedjeljom s mise,
uključim neki lijepi album (tužan ili sretan, ovisno o vremenu - ali najčešće je sretan, jer nedjelje su uglavnom lijepi dani)
vozam se biciklom iz centra prema vrbiku
polako
gledam ljudima lica, odjeću, njihovu djecu koju nedjeljom izvedu u grad
gledam dječje geganje za golubovima, njihovu posvećenost trpanja sladoleda u usta, smijanje zbog... pa, zbog čega se već djeca smiju.

Prije otprilike godinu dana promatrao sam u crkvi jednog mlađeg tatu sa sinčićem (rekao bih da je mali tada imao godinu dana). Tata je imao sina u naručju. Pažljivo je pratio misu, a mali je još pažljivije istraživao svaki centimetar tatinog lica svojim prstićima. Izgleda da je tu naviku zadržao do sada, sudeći po posvećenosti kojom je danas (već pravi pred-brbljavi dvogodišnjak) na misi čupkao tatinu bradu. Uglavnom, tada, prije godinu dana sam ga promatrao dok je tako malo štipao tatu za obraze, uši, kosu... Sve dok nije zaspao. A to spavanje! Bilo je tako spokojno da je njegov spokoj blještio. Kao da mu je lice utonulo o tatino rame. A tata, svakih minutu svrne pogled na malog parazita koji mu se gnijezdi na ramenu i, bez smješka, smješka se.

još uvijek mi se dogodi da se probudim u stanju žalovanja
što ne živim u zamišljenom svijetu
koji mi je postavio kriterije hrabrosti, dobrote, prijateljstva, ljepote
(koje, ipak, više nego itko drugi koga poznajem, svaki dan izdajem).

kako možeš žalovati za nečim što ne postoji,
ako ono, bar negdje, ne postoji?

no, dok sam spržio jaja,
upalio kompjuter,
opet upalio pjesmu koja je izazvala misao
od misli je ostalo
ovo.

ono što me stvarno straši je to
da sam glup,
ali to vidim tek godinama poslije.

Taman sam htio napisati kritiku hrvatskih vijesti koje se po zimi mogu svesti na "sniježi", a po ljetu na "vruće je". Pa moje znojne žlijezde onda mogu bit novinari, kao da ne osjećam da je vruće.

Ta kritika bila bi dulja da nisam vidio prijateljev mail. Zvao sam ga pol sata unazad da se nađemo na cugi i nije mi se javio. Odmah mi je poslao email, u kojem je napisao da je u drugoj državi radi djevojke koju je upoznao na Erasmusu. Veli, da joj dadne cvijet i kaže zbogom. Šta je je, izbacio me iz takta. Zbogom se može reći i porukom... ali to valjda nije zaista to što joj želi reći.

Sretno ti bilo, Dejv.

Marc Molin
balek, humpty˙ dumpty, aria, red net, showbizz suite, only nineteen, and planes