moj je problem sto cesto razmisljam dualisticki: ili sve ili nista, ne vodeci racuna o vremenu potrebnom da od neceg nastane sve, tj. potpuno preklapanje, razumijevanje.

Kao da ocekujem da u jednom trenutku iz neceg malog, veza preraste u sve. I kad vidim da u vezi nije sve, razmisljam o tome da ona postane nista.

No upravo sam shvatio da je takvo razmisljanje besmisleno.

Osjecam se zadovoljnim s tim da imam nesto lijepo, jer mi to daje slobodu da otkrivam sebe neovisno o njoj, a njoj dajem slobodu od sebe, a time nam oboma dajem slobodu da se iznova otkrivamo i gradimo odnos, ciglu po ciglu, prema svemu ili nicemu. I tu nema nasilja, sve nekako organski raste ili pada.

I pitanje koje si treba postavljati nije "zelim li (lazno) sve s njom, ili nista?", vec "je li mi bolje nesto s njom, ili nista"