još uvijek mi se dogodi da se probudim u stanju žalovanja
što ne živim u zamišljenom svijetu
koji mi je postavio kriterije hrabrosti, dobrote, prijateljstva, ljepote
(koje, ipak, više nego itko drugi koga poznajem, svaki dan izdajem).

kako možeš žalovati za nečim što ne postoji,
ako ono, bar negdje, ne postoji?