imao sam nekih misli danas, koje su se činile vrijedne bilježenja.
Na žalost, isparile su negdje u kosmos, no za sobom su ostavile taj osjećaj "želim nešto napisati"

Jutros sam slušao glazbu, gledao sam nebo, osjećao sam se blaženim.

Ima taj neki osjećaj kad se vraćam nedjeljom s mise,
uključim neki lijepi album (tužan ili sretan, ovisno o vremenu - ali najčešće je sretan, jer nedjelje su uglavnom lijepi dani)
vozam se biciklom iz centra prema vrbiku
polako
gledam ljudima lica, odjeću, njihovu djecu koju nedjeljom izvedu u grad
gledam dječje geganje za golubovima, njihovu posvećenost trpanja sladoleda u usta, smijanje zbog... pa, zbog čega se već djeca smiju.

Prije otprilike godinu dana promatrao sam u crkvi jednog mlađeg tatu sa sinčićem (rekao bih da je mali tada imao godinu dana). Tata je imao sina u naručju. Pažljivo je pratio misu, a mali je još pažljivije istraživao svaki centimetar tatinog lica svojim prstićima. Izgleda da je tu naviku zadržao do sada, sudeći po posvećenosti kojom je danas (već pravi pred-brbljavi dvogodišnjak) na misi čupkao tatinu bradu. Uglavnom, tada, prije godinu dana sam ga promatrao dok je tako malo štipao tatu za obraze, uši, kosu... Sve dok nije zaspao. A to spavanje! Bilo je tako spokojno da je njegov spokoj blještio. Kao da mu je lice utonulo o tatino rame. A tata, svakih minutu svrne pogled na malog parazita koji mu se gnijezdi na ramenu i, bez smješka, smješka se.