ponedjeljak, 13.06.2011.
Seis grados de separación
Pjesma je išla ovako nekako: zemlja tvrda/ nebo visoko/ gde bih otiš'o/ da bih pobeg'o…
Bila je 2005. Išli smo na more. Bilo je to dugo i lijepo noćno putovanje. U nekom naletu romantike, koju ga tada nije bilo strah otvoreno iskazivati, pustio je CD melanholične španske gitare praćene nježnim muškim glasom koji je pjevao na našem jeziku. Čudna, lijepa kombinacija. Pričao mi je kako je tog umjetnika upoznao u Španiji krajem devedesetih, kako su uživali u zajedničkom druženju, pričali o životu, dijaspori, traženju doma, svirali zajedno. Kao što rekoh bila je noć i muzika me je pogađala više nego što je uobičajeno. Ne pamtim riječi ali se sjećam da mi se plakalo. Tuđa tuga se lako prenijela na mene, i dosta sam razmišljala o ovom čovjeku, pokušavala da ga zamislim, da zamislim njegov život i njegovo razočarenje u ono što smo nekada svi zvali domom. Cijelo ljeto smo ga slušali. Romantizirali. Njega je muzika podsjećala na godine provedene u Španiji, a meni je tek stvarala sjećanje na ovo ljeto 2005.
Bilo je to naša zadnja dobra godina.
Ljubav je zamijenjena svim onim stvarima koje naposljetku razdvoje ljude. Onda su došle godine dalekih putovanja, ne bi li se ozdravilo, zaboravilo. Pa sam i zaboravila ljeto 2005, špansku muziku na našem, i sve one sitnice koje čine prošlost vrijednom pamćenja.
U julu 2009 sam se obrela u Berlinu. Boravila sam kod prijateljice koja me je sedam dana srčano i energično uvodila u tajne svog svakodnevnog života: dugo ispijanje kafa u slatkim lokalima Kreutzberg-a, spontani derneci na krovovima napuštenih zgrada, švercanje u podzemnoj željeznici, mala sakrivena mjesta sa odličnom a jeftinom hranom… I mnogo kvalitetnih koncerata. Tada sam naučila da je u Berlinu apsolutno svako umjetnik u nastajanju, svako ima svoj bend, ili atelje ili radionicu. Ona mi priča o svojim prijateljima i njihovoj muzici. Obećavala odličan koncert te noći „iako zna da mi se balkanski melos odavno popeo na glavu“.
Došli smo u kafić kakav oduvijek želim da otvorim u Sarajevu ali nemam hrabrosti. Malo intimno improvizovano mjesto, bezbroj svijeća, nasmijani ljudi sa svih meridijana, svi traže smiraj upravo u Berlinu... Hotel se zvalo mjesto, ako se ne varam… Skuplja se narod oko našeg stola, naručuju se boce crnog vina, ali i pored gužve i vrućine sve je i dalje jako lagano… Svako želi komunicirati sa novim likom u gradu, pa tako objašnjavam ko sam, šta radim, šta me je ovdje dovelo. Priče idu od Bosne preko Eritreje do UN-a….
Prijateljica nas obavještava da je koncert odgođen jer jedan se jedan od likova iz ovog „Duo“ benda nije pojavio. Ali drugi jeste, i pridružit će nam se. I, našem stolu prilazi simpatičan četrdesetogodišnjak duge tamne kose. Pozdravlja prisutne. Pri upoznavanju shvatismo da govorimo isti jezik, druga narječja bivše nam države. On je Romano, drago mu je. Moja drugarica, razočarana što koncerta nema, počinje pjevušiti melodiju koja na trenutak zazvuča jako poznato. Kao poziv iz prošlog života. Pitam je da li zna riječi te melodije. Kaže da ne zna, ali zna Romano, to je njegova pjesma i on mi je može otpjevati na uho. Objasni mu nešto na njemačkom nakon čega on privlači svoju stolicu mojoj, naginje se prema meni i poznatim glasom otpjeva: zemlja tvrda/ nebo visoko / gde bih otiš'o / da bih pobeg'o…
Ne mogu reći da sam odmah znala. Ono što je ličilo na poziv iz prošlog života sad se pretvorilo u urlik, ali u nemogućnosti da ga definišem postavljam stotine kratkih glupih pitanja koja ne vode ničemu. On se smije, misli da je od vina. Okrivim deja vu i poluglasno sebe upitah odakle ja prepoznajem ovu pjesmu, a on doda: pa ne znam, myspace, Berlin, Španija….
Španija?!
Lociram ga na karti Španije i otkrijem kojih je godina tamo živio. Sve skontamo. Spomenem mu prijatelja. Sjeća se sa srećom i sjetom u očima. Počinje mi pričati iste one priče koje sam slušala one noći u autu vozeći se prema moru. Druga perspektiva. Pričamo o domu, nomadskom životu, promjenama. Otkud u Njemačkoj? Uz samoironični osmijeh priča kako je napravio dvoje djece dvjema švabicama te se selio za djecom koja su sada već tinejdžeri… Mnogo se smije. Ali je umoran. Vidim ga prije 15 – 20 godina, mladog, virtuoznog na gitari, poetičnog i privlačnog. Vidim taj razuzdani život, doba kada se sve čini mogućim, i kada i rat nije samo rat nego inspiracija za pjesmu koja će neku negdje odvesti do spavaće sobe… Više ne svira flamenko, sada svira balkanske, ciganske ritmove. Na to se loži Berlin i od toga se može živjeti. Drugi lik koji svira s njim je Rus, super im ide s tim da je ovaj hronično depresivan pa se, eto, nekad desi da se ne pojavi…
Gledam ga dok priča, razmišljam kako je zasigurno mnogo deblji nego onda, kako mu je kosa rjeđa, osmijeh izvježbaniji. Ali ne vidim klasičnog gada, topao je, pozitivan i dobar. Pišem sms u Sarajevo i izazivam novi val oduševljenja kilometrima južnije od mjesta gdje sjedim u tom momentu.
Na kraju večeri mi pruža ruku i kaže da je upravo zbog ovakvih stvari vrijedilo spičkati svoj život u muziku. Ovi susreti, nova povezivanja starih života, činjenica da još pamte riječi mojih pjesama…
E, to je to. Rekao je. I otišao.
Sutradan mi je poslao CD svih svojih novih pjesama, koji sam ubrzo proslijedila onome koji mi ga je prvi put otkrio. Ovaj drugi je bio je sretan i uzbuđen. Tu smo noć slušali Romana, sjećali se zajedničkih i odvojenih života. Osjetili miris ljeta 2005. I sprali otrov sa sebe.
