ponedjeljak, 14.02.2011.
Bangkok Callin'
Sve je pošlo krivo. Ustvari, sve je krenulo savršeno dobro, ali se završilo kao noćna mora. Za svoj 27. rođendan sam sa prijateljima odlučila otići na odmor u Bangkok, najbližu turističku destinaciju u odnosu na moj trenutni dom Nepal, i grad o kojem sam sanjala još kao srednjoškolac. Jedva sam dobila 5 dana odmora pod paskom da sada „nije dobro vrijeme za odlaske, budući da se dugoočekvani izbori u Nepalu bliže i sve ostale kolege će mukotrpno raditi“. Ne mogu reći da sam imala grižnju savjesti budući da sam radila kao konj sve ove mjesece i lagano počela pucati po šavovima od silne potrebe za odmorom.
Rođendansko jutro je osvanulo tmurno i sparno – prvi znaci azijskog proljeća. Sastali smo se ispred hotela i otišli na mirnu jutarnju kafu. Spoznavši da smo večeras na derneku u Bankoku, Sodomi i Gomori današnjeg svijeta, navodno najzabavnijem i najbizarnijem gradu svijeta, jutarnja kafa u Kathmanduu se ubrzo pretvorila u pivo i na aerodrom smo stigli pjevajući. Bukvalno. Prije polijetanja smo kupili The Southern Comfort i Jim Beam, da se slavlje ne prekida... Poslali smo poruku prijateljima koji su već tamo da nas oko 9 uvečer čekaju na aerodromu.
Thai Airways je savršena avio kompanija. Stjuardese su kao lutke, prelijepe na neki nestvarni, ljubičasti način. Zamišljam da bi Barbie trebala imati jednu verziju nalik ovim ljepoticama zamrznutih osmijeha. Pilot upozorava na moguće turbulencije i zahvaljuje što koristimo njegovu kompaniju.
Polijećemo.
Gledam Kathmandu iz ptičje perspektive i bijeli helikopter UN misije kako slijeće na Tribhuvan pistu. Preplavi me zahvalnost što idem na odmor, i ne moram se truckati u ovim prethistorijskim helikopterima koji su otprilike jedino prijevozno sredstvo za ozbiljan terenski rad, a njima upravljaju vječito mamurni Slaveni.
Let do Bangkoka je trajao 3,5 sata – vrijeme za koje su sve ljubičaste ljepotice naučile da bez pitanja dosipaju još crnog vina u naše čaše.
Ali, da razjasnimo nešto prije nego nastavim. Ne znam ja prepoznavati znamenje, niti sam neki ekspert za fatalizam. Neko bi rekao da je ranije počelo.... možda kada mi je žena u turističkoj agenciji u Kathmanduu rekla da mi ne treba viza (bosancu, da ne treba viza? Ha ha ha....).
Na pasoškoj kontroli prolazi moj saputnik - hrvatski vojnik kojem je službena putovnica potpisana od strane Stjepana Mesića. Iza njega slijedim ja. Bosanskohercegovački UN volonter za neslužbenim bosanskohercegovačkim pasošem. Sitni čovjek mi uzima dokumente i gleda ih. A onda kaže „Nooooooooooo. No. No. No. No. No. No.“
Odmah sam shvatila. Sve. Nisam čak ni htjela pitati. Ali se ipak pokušavam ponašati kako bi trebalo da se ponašam. Silim se da pitam u čemu je problem, reda radi. Nemam vizu, kaže. Ostalo je jasno kao dan.
Još nešto da razjasnimo. Da, u putničkoj agenciji su rekli da mi ne treba viza. Ali isto tako - da - Nepal je jedna poprilično drevna zemlja u kojoj moderni elementi, poput npr. savršeno profesionalizirane putničke agencije, tek evolviraju. Trebala sam znati. Trebala sam provjeriti. Sreća moja pa sam vremenom naučila i usvojila jednu poprilično vrijednu filozofiju koja se pojednostavljeno definira kao: poslije jebanja nema kajanja. Dakle nema sad koristi da se objesim jer sam zajebala stvar. Stvar je već zajebana koliko se ikad mogla zajebati, i energiju valja usmjeriti na vađenje.
Oko nas se stvara strka i panika. Moj saputnik, ja i nekoliko imigracijskih činovnika. Razdvajaju nas. Naoružani. Oooo, koliko su naoružani. Govore mom prijatelju da se ODMAH i SADA odluči da li ulazi u Tajland ili ide nazad sa mnom. Molimo da nam daju 10 minuta. Ne može. Uto dolazi čovjek u teget odijelu sa milion činova na ramenima. Bog i Batina Imigracije. Uzima moj pasoš i smije mi se u lice: „Miss, you are going back. Home or to Nepal, your choice“. Ludim. Čak vadim i UN identifikaciju, dokument koji uvijek bez oklijevanja radije sakrivam u ozbiljnim situacijama (korisna lekcija koju sam još kao dijete naučila na brdovitom Balkanu a koju vam niko nikada u UN-u neće otvoreno izreći). Ali nema sile... Moj saputnik, što od pića, što od svog temperamenta se počinje derati na službena lica. A onda Bog mijenja izraz lica i ledenim nas glasom upozorava da se smirimo. Sjetim se svih onih strašnih filmova o izbezumljenim i nadobudnim turistima koji su zbog grama trave odrapili desetine godina po zatvorima dalekog istoka. Ja nemam ni gram trave sa sobom ali je jasno kao dan da me moje 'loše ponašanje' može strpati na isto mjesto kao i turiste iz filmova. Smirujem se naglo, sjedam na stolicu i tiho psujem. Moj saputnik sjeda pored mene, gledamo se u čudu.
„Hoćeš da idem sa tobom?“
Razmišljam kako će biti odvratno provesti 27. sam u zatvoru, ali mu govorim „Nipošto“. Ja se volim praviti jaka. „Idi, kad ti je bog dao pasoš i priliku. A kad se vratimo, pomozi mi da organizujem savršeno ubistvo glupače iz turističke agencije“. Kiselo se smijemo. Strah u meni još nije uzeo maha.
Dajem mu Jim Beam koji sam do tada vukla sa sobom, i zaželim mu da se sa ostatkom ekipe napije do iznemoglosti, u moje ime. Bog Imigracije, koji pomno prati nas hrvatsko - bosanski razgovor, kaže 'samo jedna boca za unijet u Tajland'. Uzimam nazad flašu, pozdravljamo se kratko i brzo i ja odlazim u pratnji imigracijskih činovnika. Ne znam gdje idem. A, kako smo zamakli za ćošak, počinjem plakati kao malo dijete. Jedan od mlađih me kurtoazno pita jesam li došla na odmor. Ah, ta vječna azijska uglađenost. Rado bih mu psovala sve, ali ne smijem – slutim da su ovlasti službenika u ovoj zemlji beskonačne. Brišem suze i govorim kako mi je danas rođendan. Jebeni rođendan, dodajem na našem.
Ledeni uvježbani osmijeh i kratko „I'm sorry, ma'm“
I tako. Od jedne kancelarije do druge. Još ne znam gdje ću provesti noć, i iako je situacija krajnje gadna, panično se nadam da je u pitanju tranzitni dio aerodroma a ne nešto slično zatvoru. Prolazimo kroz službeni dio aerodroma gdje se nalaze uredi avio kompanija, skladišta, policija, imigracijsko... Razlika u odnosu na blještavilo, ljepotu i udobnost putničkog dijela aerodroma je ogromna. Dio kroz koji trenutno prolazim liči na najstrašnije, najsumnjivije ćumeze nekog predgrađa milionskog grada u kojem je sve moguće... Pardon, sve loše moguće. Ovdje je potrana sva ljudskost. Opet mi padaju na pamet filmovi i ledim se od straha kada pomislim da mi je prtljaga bog zna gdje i da je ovo sve možda neka zavjera i da ovi ljudi u uniformama uopšte nisu vladini službenici nego narko-seksualna mafija..... Od straha prestajem plakati, bar na kratko.
Prva stanica je ured Thai Airways. Ljubičasta mi nudi kartu za Maleziju, objašnjavajući na sumanutom engleskom kako tamo mogu izvaditi vizu za Tajland u sekundi. Kada sam se preračunala i skontala da poslije takvog putešestvija u Bangkoku ne bih imala šta jesti, odbijam, a prihvatam ponudu za Kathmandu sutra u deset sati. Sve je ovo prebrzo za mene, pa se samo nadam da, kad mi se razum malo povrati, smatrat ću ovu odluku dobrom. Pitam gdje sada mogu ići (da se sklupčam i ližem rane). Ona šalje nekog potrčka koji me onda vodi beskonačnim hodnicima, pa liftom dole, pa opet hodnici, pa liftom gore..... Muka mi je. Neonska svijetla me izluđuju. Nikad kraja. On ne zna ni riječi engleskog i neugodno mu je pogledati me jer sam sva natekla, crvena i šmrcam. U ovoj zemlji je neprilično pokazivati osjećaje.
U svoj toj grozoti mi je ipak malo laknulo kada sam ugledala duty free i Burger King nakon što su se vrata lifta otvorila i gospodin mi rekao goodbye. Dodao je još: tomorrow, gate 23 at 8:00hrs. Then passport. Nisam vjerovala da nedostatak glupog pasoša čini da se osjećate kao goli.
Prvih sat vremena sam samo lutala gore dole pored sretnih lica raznih boja, veličina i nivoa ružnoće. Lica kupuju u Emporio Armani, lica žderu u restoranima, lica se keze. Jebe se licima za moje muke. Plakala sam dok sam hodala gore dole; plakala sam u 'smoking room'; plakala na klupama za čekanje; plakala kad sam se raspitivala za hotel... Mislite da me ko pogledao? Jeste, ali sa gađenjem i čuđenjem. Jebe se licima.... Na najvećem i najluksuznijem aerodromu svijeta sam isplakala suza za prosječnu bosansku rijeku i u nekoj milisekundi naslutila kako će i ovo proći i postati jedna poprilično bizarna priča za ljude u mom životu. Možda čak i smiješna.
Našla sam hotel koji mi je naplatio suhim zlatom za nekoliko sati u sobi, od ponoći do 6 ujutro. Sve uz prelijepi ljubičasti osmijeh. Uputila sam se na večeru, odlučivši iskoristiti kupon koji su mi tutnuli kao utješnu nagradu za deportaciju i sa kojim mogu jesti u bilo kojem restoranu. Dijete u meni je preuzelo vlast i, pošto sam već toliko bolno bespomoćna, protestvujem na sitnicama i naručujem lazanje umjesto donedavno toliko željene tajlandske hrane. Kad sam htjela platiti kuponom, izbio je nekakav problem i odbili su. Psujem najstrašnije ali ne urlam jer kontam da će se Bog Imigracije odnekud pojaviti i strpati me na doživotnu robiju pod bizarnim optužbama tipa 'nepoštovanje kraljevog restorana ili kraljevog aerodroma ili kraljevog kurca graha...' Plaćam glupu večeru i opet se rasplačem. Slijedeća je ideja otići u internet klub i čitati rođendanske poruke u cilju smirenja.
Ali, avaj, kakva greška.
Otvaram gmail i vidim pismo od nepalca, Rahgua kaže: Brinemo se za tebe zbog ove današnje nesreće. Nadamo se da si ok, molim te javi se čim prije.
Opet belaj.
U posljednjih nekoliko mjeseci mog rada u UN-u u Nepalu toliko se incidenata izdešavalo da na ovakve mailove počinjem fizički reagovati. Još ne znam šta se dogodilo, ali me već boli stomak, ruke mi se tresu i znojim se. Moj poslodavac je ogromna organizacija koja savršenom strategijom širi paniku i strah među svojim radnicima, pa je nakon nekog vremena jako teško individualno prosuditi težinu nekog incidenta i donijeti zaključak o tome šta potencijalno ima ogromne, a šta nikakve posljedice. Otuda unaprijed fizičke manifestacije straha i stresa.
Da bih što prije izašla iz neizvjesnosti koja, čini mi se, u ovom trenutku može lijepo da me ubije, histerično otvaram web portale sa vijestima ali mi je nekako već jasno da sam dobila breaking newz od Raghua i da ništa neću naći na internetu. Uto iskače kolega na chat.
Hi.
Hi.
Jesi li čula? Srušio nam se službeni helikopter danas. 10 mrtvih.
KO????????
Još se ne zna. Ne mogu ih prepoznati. Terrible. Enjoy holiday.
Jašta ću.
Prije devet godina, na moj 18. rođendan, 1999. godine u Sarajevu se desilo nešto bizarno. Prijateljica je došla po mene i popile smo kafu prije škole. Planirale dernek za tu noć. Kada smo izašle iz stana i krenule na nastavu, vidjele smo mrtvo tijelo moje komšinice sa 3. sprata. Upravo skočila sa balkona. Stražar Sejo, koji je u to doba 'čuvao' obližnju ambasadu je u šoku ponavljao „Ali sad mi je rekla da će sići na kafu. Evo sad“. Kasnije smo se zajebavali „Pa, i sišla je“.
Ovaj događaj mi je pao na pamet prvi put nakon 9 godina i to tačno u momentu kada je digitalni tekst svjetlucao 10 mrtvih. Pomislila sam da ovo ni za slijedećih deset godina neće biti smiješno i da nikad, ama baš nikad neću moći smisliti šalu poput 'Pa i sišla je'. Ne znam ko je bio u helikopteru. Zamislila sam sve svoje prijatelje mrtve. Kasnije sam vidjela imena, i, eto – nije bio niko od ljudi koje sam dobro poznavala, što je situaciju načinilo malo boljom samo meni....
Nemoćna katalizirati emocije niti ih podijeliti, odvukla sam se u najmirniji i najmračniji dio aerodroma gdje spavaju hašišari i pila Jim Beam čekajući ponoć i krevet. Dosadilo je brzo jer nema pušenja a do puš-sobe jedno kilometar hoda. Odlučila sam ipak otići i pušiti do iznemoglosti, a onda se baciti na shopping. Stući sve pare, jebat ga tamo. Iskoristiti priliku u razvijenoj i napucanoj zemlji. Priuštiti sve što nema u Nepalu, a uvijek mi je bilo preskupo u Sarajevu. Jesam li UN ili nisam?! Udri onda....
Obijala sam radnje, kupovala manijakalno sve sto mi se svidjelo, po prvi put u životu. Nije pomoglo da se bolje osjećam ali me je dovoljno fizički smorilo i usmjerilo misli na banalije, bar na kratko. Dopustila sam ljubičastim osmijesima da mi predlažu adekvatne kreme i šminku za moju kožu, kupila hrpu durex proizvoda (Od kojih se razvilo unosno crno tržište među UN radnicima u Nepalu, jer tih proizvoda naprosto nema, pa kad se pojaviš s durex kondomima u misiji, mnogo čega možeš dobiti zauzvrat: 10 kondoma obično osigurava da ti kolega napiše izvještaj isl. – da sad ne blatim firmu), vitamina i ostalih preparata koji ne postoje na Vrhu svijeta, isprobavala parfeme, birala kompjutersku opremu, magnete za frižider (uvijek jedan za roditeljsku kuću a jedan za buraza. Kad god kupujem magnete mislim kako bih trebala kupiti tri i barem time mentalno početi živjeti sama. Ali uvijek kupim dva).
Naposljetku sam otišla u hotel, tuširala se i zaspala kao klada. Opet sam sanjala militantne grupe sa sjevera Indije, jebaji ga....
Kad sam sutradan sletjela na aerodrom u Kathmanduu, osjećala sam se kao kod kuće. Poznata lica, njihovi osmijesi i što je najvažnije – moj unutrašnji osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Tajland i Nepal su različiti kao Švedska i Kosovo. I hajd' ti sad nekome objasni da ti je to Kosovo 10 puta više dom nego sto će šarena, napucana i 'sigurna' Švedska ikada biti.
Moj dragi Nepal.
Naravno, izludili su me istog momenta kada su mi izgubili stvari, pa ih našli nakon 3 sata, kada su me spopali taksisti i šarlatani kao i kad sam prvi put kročila u ovu zemlju, kada sam se našla u onoj istoj haotičnoj nepodnošljivoj saobraćajnoj gužvi, sirenama i smeću. Ali to je isto kao kad te izludi dosadni brat. Tvoje je, imaš pravo da se ljutiš i to pokažeš.
Šta sam naučila o Tajlandu? Da vole kralja. Da su ispranih mozgova. Lanac duti free shopova se zove 'King's Power'. Šta ja znam, možda je dobar neki čova... Da su im najdraže boje žuta i ljubičasta. Da im je naklon sa sklopljenim rukama mnogo graciozniji i dublji nego kod nepalaca, ali da je nepalski pozdrav istovremeno mnogo ljudskiji, slobodniji. Da su bogati i da imaju struju i vodu kad god požele. Da su lijepi i ponosni, malko kičasti. Da je vlada Tajlanda poprilično nalik strogom staromodnom ocu koji ne voli improvizacije niti iznimke.
Kupila sam jednu majicu sa veselim natpisom „Bangkok', ironije radi. Kupila sam i torbu na kojoj piše „I'm flying“, što je istina. Ja samo letim.
Provela sam ostatak odmora u malom nepalskom gradu u kojem živim i radim. Svaki dan sam išla na bazen, čitala knjigu, pravila riblji ručak, prepirala se na pijaci, hranila bizone i krave ispred kuće. Tražila smiraj. S mog prozora se vidi Himalaja, a jedan njen jako impozantan dio - Annapurna je u ovo vrijeme uglavnom sakriven iza oblaka jer je sezona monsuna je blizu. Budila sam se rano ujutro da je uhvatim čistu jer, kada gledate u taj najveći komad svijeta, sav vaš život postaje smiješno mal i nebitan. A to mi je bilo najpotrebnije – oduzeti sebi važnost. Gledajući sistemski u planinu svako jutro, moja tuga, usamljenost i nespremnost za povratak na posao su se lagano umanjile i preplavio me osjećaj da je ipak sve uredu.
Ili, kako bi me jedna draga prijateljica grubo opisala: brzo se oporavljam.
