četvrtak, 30.09.2010.
Freedom is what you do with what's been done to you.
Odem ti ja tako u Srebrenicu jedanaestog. Nemam razlog osim neki umagljeni lični.
Pješke 6 km od Srebrenice do Potočara. Hiljade auta, hiljade pješaka. Ljudi iz kafana i dvorišta nas gledaju i srču kafe u tišini.
Naravno, osjećam se glupo. Prepadne me rođena misao - da mi sve pomalo liči na teferič i ne lezi vraže, sto si bliže Potočarima sve je vise janjaca na ražnju, sokova u kantama, kamiona, autobusa, TV ekipa. Oni autobusi bodu oči, kao sa vijesti od prije 15 godina, kad su IH odvodili.
Ispred memorijalnog centra haos. HTV voditelj pokušava da izgovori nešto u kameru ali mu ne ide, pa pokušava i pokušava. Guraju nas majmuni osiguranja; SIPA rastjeruje narod da bi prošao još jedan blindirani diplomatski auto. U jednom momentu živim crtani film i vidim kako prolazi konvoj ogromnih Toyota bijelih džipova sa BG tablicama na čijim šajbama ni manje ni više piše MUFTIJA. Majke mi. Nije muftiluk, nije IZ, nije muftijE. Nego MUFTIJA. Izgleda došao u 10 auta.
Ljudi klanjaju po ulici. FAMILIJE KLANJAJU PO ULICI.
Silajdžić vodi Erdogana pod ruku dok neka "urbana" djeca vrište "Nećemo park! Nećemo park! Nećemo park!" (da, donesena je odluka da neki park u Sarajevu nosi ime Erdogana. Djeca se pitaju kako će pjevati pjesmu Zabranjenog pušenja "ja sam manijak iz Erdoganovog (gimnazijskog) parka..."?)
Gužva je oko Komšića. Narod ga grli i plače. Njegov majmun nije siguran šta da radi. Dobacim mu "lakše bi ti bilo čuvati onog drugog" Otpuhuje klimajući glavom i briše čelo.
Onda dolazi On. Alfa i Omega; mjera dobra i zla.
Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti.
Kaže "molim organe javnog reda i mira da puste unutra sve one koji žele klanjati dženazu". Vrata se otvaraju i stotine ljudi hrli na groblje. Gledam organe javnog reda i mira, policija Republike Srpske. Koliko od njih je potpomoglo ovom svemu devedeset pete, a sad fol čuvaju? I tad i sad radili svoj pos'o. Jebo mater kakvi profesionalci.
I tada kreće ozbiljan šiz. Progovori Lord Voldemort još koju na maternjem jeziku a onda na engleskom održa bukvicu međunarodnoj zajednici o viznom režimu i podjeli činjenicu da smo svi svjesni da je to zato što smo Bošnjaci. Narod poče pljeskati, oni što su razumjeli i oni što nisu. Petnaest minuta o tome. Ništa o ljudima.
Ne vjerujem sta se događa i odlazim u bivšu UN bazu gdje se sada nalazi memorijalna soba i nekakve slike i pušta se nekakav film i niko ne govori. Tu su ih skupili prije nego su skontali kako i gdje da ih vode na strijeljanje. A oni su tu čekali spas koji im je svakodnevno obećavan (ova me činjenica uvijek razbije na komade). Sjedim na nekakvom kamenu i govorim "eto plači sad".
Ali ne mogu.
Ljudi šetkaju oko mene, gledaju izložbu. Metropolitan Museum. Ili neki berlinski alternativni atelje. Na to liči.
STAVILI SU APARAT ZA KAFU, pa pobacane iskorištene čaše leže po ćoškovima sobetine gdje još uvijek stoje tragovi metaka i premlaćivanja.
Plači kurac.
Možeš ali zbog živih monstruma a ne mrtvih.
Odlazim kuci. Na povratku sam vidjela tabute.
Mislim, Gazimestan. Kakve ćemo govore ovdje krojiti ubuduće? Ko će kome sutra o glavi raditi?
srijeda, 22.09.2010.
Na početku bijaše Kraj
Probudila sam se prerano, mamurna i ljuta kao puška. Sinoć smo prepili; ukrali su mi novčanik na koncertu sve skupa sa autobusnom kartom za rodnu grudu i ono crkavice para što sam ostavila za zadnji dan u ovom ludom gradu. Ljuta jer sam kokuz ali još više jer je njega cijelu noć boljelo dupe za mene; skakao je, sklapao poznanstva, plesao po ulici – zadnji stadij prije delirium tremensa. Iako bih ga najradije ubila ipak ga budim, koliko-toliko nježno. Oboje moramo doći na ovu svečanost a već kasnimo.
Lijeno se okreće na drugu stranu i jedva odgovara da on ne ide. Pravim grimasu mahalskog djeteta koje se ruga nekome i ustajem. Tuširanje, oblačenje, trka na svečanost. Glava me strahovito boli a pri tome sam još ranjiva i tužna. Sutra odlazim, a uspjela sam se naljutiti na njega i sad još moram da se pozdravljam sa ovim divnim ljudima. Mamurluk i suze idu pod ruku pa se cijelo vrijeme jedva suzdržavam da ne zaplačem.
Par sati nakon obavljene svečanosti se vučem po vrelim ulicama sa papirom koji život znači i par „farewell“ poklona od prijateljica.
U stan ulazim kao kauboj, nogom zatvaram vrata za sobom i odlučno koračam u spavaću sobu sa namjerom da se dernjam, optužujem, paničim; a sve to sa višim ciljem da me on utješi, zagrli i smiri. Jednostavno mrzim svađe prouzrokovane panikom i strahom, a ovo je jedna od tih. Iz kreveta me vire dva ogromna plava oka.
Osmijeh.
„Mrzim te.“
„Primijetio sam. Još uvijek ili te je prošlo?“
„Još uvijek.“
„Dođi.“ Ne mora ponavljati (ovo je faza kada se hvatam za slamčice). Uvlačim se pored njega sve u svečanoj haljini i umjesto poljupca dajem mu pristojan ugriz za vrat.
„Ma daj! Osjećam se k'o govno, nemoj me zajebavati. Boli me glava.“
„Boli me kurac što te boli glava.“
Lagano razoružana, prepuštam se djetinjastom zadirkivanju i lažnim grubostima. Gleda me. To što jedna osoba gleda drugu osobu dok leže skupa u krevetu i nije neka pljačka, a? E, za mene je big deal jer sve ove mjesece teško podnosim njegov pogled. Kao da gleda kroz mene, kao da čita knjigu ne bi li naletio na neku novu i zanimljivu informaciju. Sve ostalo je išlo lako: flert, prvi poljubac, prvi seks, čak i odluka da živimo skupa. Ali pogled me je uvijek ponovo paralizovao.
„Zadnji dan, a“?
Odbrusim „Šuti“ i okrenem mu leđa da bi me zagrlio.
„Samo želim znati koliko obaveza imaš danas.“
Uvijek je tako fin i umirujući. Nabrajam sve: kupovinu hrane za put, pravljenje sendviča, pakovanje posljednjih sitnica i večerašnji dernek. Ah da, kupovina galona alkohola koju ja i on moramo obaviti. Predlaže da se „razletimo“ i obavimo sve to i onda se vratimo u krevet sve do zadnje slobodne minute. Ja ne mogu da se odvojim on njega. Miris, toplina, pogled. Opet kratki napad panike i ponovno saznanje da STVARNO STVARNO STVARNO odlazim iz ove bajke i nikada je više neću nastaviti… to saznaje opet zove suze i baš zato što ih želim sakriti ustajem naglo iz kreveta, nadajući se da nije primijetio napad, i pristajem na dogovor. Odlazim da se tuširam i, nadajući se da će me voda malo smiriti, tonem u razmišljanja. Ne znam koliko sam dugo meditirala pod tušem, prenuo me osjećaj da nisam sama. Opet pogled. Stoji na vratima mrtav ozbiljan i gleda me. Prilazi ne skidajući pogled. Nešto se u meni polomi, podnesoh pogled napokon! Nije to bio seks, nije ni vođenje ljubavi, ni hemija. Koristili smo svoja tijela da bi objasnili emocije koje nikada nismo uspjeli izgovoriti. Dva nemušta stvorenja u grču i bolnom zagrljaju. Voda teče po nama pa više ne jebem svoje suze. Ni to nije plač, onaj pravi plač kojeg prati grimasa lica i potresanje tijela – to je samo voda koja nikako da prestane.
Tren poslije smo obučeni i idemo u kupovinu. Na vratima koje sam kaubojski zalupila par redova više, kaže mi:
“Izvini molim te“ i ljubi me u obraz. Na moj upitni pogled odgovara: „Zbog sinoć. Znam da sam pretjerao i da si me trebala.“ U nevjerici kažem „OK je“ i uzvraćam poljubac. U lokalnoj prodavnici hoda od boksa do boksa i trpa stvari u korpu povremeno komentarišući: „jabuke će ti pomoći sa mamurlukom“, „nemoj gazirano, uzmi samo puno vode“, „šit, nema salame koju voliš“, „nisam siguran da je ovo dovoljno alkohola – a da kupimo i šampanjac?“. Hodam za njim kao da mi je tri godine i jebala bi mater sudbini što mi ne da ovo divno stvorenje jednostavno povedem sa sobom i zauvijek ga imam!
Ponovo smo u kući. Pušta muziku koja će me od tada pa do kijametskog dana podsjećati na nas, i počinje da pravi sendviče. Kad mu se ponudim da ja to radim, hvata me rukama za ramena i posjedne me na stolicu sa naredbom „Sjedi.“ Nasmijala bih se jer je ta gesta tako slatka, ali vidim da mu nije do smijeha. Okreće mi leđa i vraća se sendvičima; sve radi automatski, malo ubrzano, ruke mu se tresu. Slušam pjesmu koju slušam i sada, pušim i gledam ga kako proživljava svoj privatni teški trenutak spoznaje.
Za nekoliko sati zajedno dolazimo kod našeg prijatelja, našeg vječnog trećeg točka. Terasa je već puna ljudi koji pijuckaju i pričaju o budućnosti. Gužva nas lagano razdvaja. Pričam sa ljudima, pripremam koktele, puštam muziku. Povremeno ga tražim u masi. Bila je to nestvarna noć. Ljudi koji nikada nisu izlazili, izašli su to večer; ljudi koji nikad nisu pili, napili su se kao majke; ljudi koji nikada nisu plakali; plakali su. Moj autobus je polazio u 9 ujutro, a mi smo se tek oko 7 izvukli iz kafane. Nisam sa njim pričala cijelu noć. Samo bi smo se povremeno pogledali. Strah, alkohol, šta li…? Povremeno mi je nedostajao ali sam bila okupirana drugim ljudima od kojih sam trebala da se oprostim. Povremeno bi pogledala na sat i histerično shvatila da imam još 2 sata, još samo 2 sata….! Vukli smo se cijelu vječnost od kafane do kuće gdje je trebalo da me sačeka auto i vozi me na autobus. On, ja i naš Treći Točak. Krivudamo ulicama, hvatamo golubove… Pokušavam da ih požurim ali dobivam kontraefekt. U jednom trenu shvatim da obojica čuče oko kontejnera i skupljaju odbačene sličice fudbalera i umjesto da im jebem znanje, ja pitam „treba li pomoć“ počinjem skupljati s njima. Ulica se lagano budi i radni narod zbunjeno gleda u tri idiota oko kontejnera koji povremeno uzviknu ime pokojeg poznatog igrača... Kad smo napokon ušli u kuću, svako se razletio na svoju stranu. Ja se presvlačim pa sjedam na naš krevet i mirišem mu majicu; Treći Točak na balkonu kontemplira, a on trpa sendviče, hranu i ostale budalaštine u moj ruksak. Kad smo završili, imali smo tačno 10 sekundi mira prije nego se oglasilo zvono na vratima. Poziv na giljotinu. (ne znam ja olako shvatiti stvari) Snesosmo kofere, jedva ih natrpasmo u auto. Htjela sam da obojica idu samnom ali se ispostavlja da ima mjesta samo za mene i vozača. Onako pijana govorim da bace jedan kofer u smeće a iz moje fantazije me grli Treći Točak i komentariše „Jebi ga, vrijeme je.“ Dugo se grlimo a on obećava da će doći na skijanje u Bosnu i da ovo nije kraj. Vozač diskretno kašljuca upozoravajući na vrijeme. Moj mali stoji sa strane i čeka. Ne znam kako da ga zagrlim, šta da mu kažem. Ipak sam uspjela.
Desio se i taj rastanak i mislim da će ga svaki moj opis samo obezvrijediti. Bolno i strašno je blizu istine. Auto polako odlazi iz moje ulice. Udaljavam se od svog stana i svojih cimera, a njih dvojica stoje zagrljeni i mašu. Lažni i grčeviti osmijesi na našim licima pokušali su da ublaže stvar. Šta je bilo ovo sve? Jesmo li se voljeli nas dvoje? Svakako. Jesmo li rekli? Nikad. Jel' nas iznenadilo? Neviđeno zatečeni. Prijatelji? Definitivno. To je jedino definitivno, jedino stalno i jedino čega smo se kao davljenici uhvatili. Prijatelji. Prijatelji. Prijatelji. Ne puštaj to iz ruke, zaboravi ljubomoru, sumnje, zahtjeve. Tako se sve sjebe i prije nego počne. A prijatelji treba da inspirišu jedni druge; prijateljski odnosi su jaki, iskreni i stalni. To je bila mainstream nedogovorena mantra. Ili samo jedna velika iluzija, izmišljotina, pozorište? Svako ima svoj život koji ide ustaljenim tokom. Ovaj odmor je bio odmor od tih života.
