|
Naviru mi stara sjećanja i sjećam se nekih stvari koje sam mislila da ću zaboraviti i da će mi jednog dana biti potpuno nevažne. Ali eto, nisu nevažne i ta moja razmišljanja pokazuju koliko sam glupa bila dok sam bila mlađa. Uglavnom, evo sjećanja iz 5. razreda (vezano je uz Smashing Pumpkinse): |
|
Užas. Po prvi put mi je uspijelo to da se rasplačem na nastavi. Mislila sam se suzdržat, ali nisam mogla. Bilo mi je preteško i eto - desilo se. Evo i krivaca za to: |
|
Eto, jedva sam uhvatila malo vremena za pisati. Cijelu tu stvar s bandom sam možda malo preozbiljno shvatila, pa sam zapostavila blog. A i život mi stoji. Ispravila sam fiziku i sretna sam i sve mi je super. Dobila sam 4,4 iz biologije i ne znam jesam li sretna ili tužna. Htjela sam napisati za 5, ali nisam stigla učiti i mislila sam da ništa ne znam. I sada sam dobila 4,4. Uglavnom ništa posebno zanimljivo nije u mom životu. Trenutno sam osoba bez problema i bez nedoumica. I zapravo sam tako nekako ispunjena i sretna i uivam, a opet ne znam, glupo mi je ovo napisati - fali mi depresija. Ne znam zašto. Ne želim biti depresivna, ali opet to ima svoju ljepotu. Ne znam, tako sam zbunjena zbog toga. Kreativnija sam dok sam depresivna jer kada sam depresivna onda vidim samo mračne stvari u životu i imam i te kakvu inspiraciju za pisanje. Ne znam, čudna sam ja. Mrzim depresiju, a sada je želim. Opet, naravno, poludila bi kada bi pala u depresiju i bila bi jako, jako ljuta na sebe i mrzila bi se zato što sam slaba i jadna. Uglavnom, sretna sam zato što nisam deresivna. A opet, dugo nisam bila depresivna (bar ne zapravo) pa mi fali depresija. |
|
E da mi se pisati neki produhovljeni post jer nemam inspiracije. Jučer sam cijeli dan učila fiziku i nisam imala baš vremena napisati post. Zapravo, nisam jučer baš htjela pisati o svojo izbuljenosti, htjela sam objaviti prve slike svog banda. Uglavnom, evu su sada tu. Slikali su Štefan i Dora i nismo pozirali nego smo stvarno svirali (osim one jedne Evine slike gdje ne svira nego stoji i mene i Eve kada šprdamo rock zvijezde). Tako, čak i ja mislim da nam dobro ide, a inače sam jako samokritična i mislim da mi ništa nejde dobro. Valjda će biti nešta od nas. Nadam se da će biti nešta od nas. I tako, nadam se da ću i uspjeti ispraviti fiziku. Jesam li rekla da nemam inspiracije za post? |
|
Opet se osjećam tako nekako prazno i jadno. Onako, totalno glupo. Skužila sam da se i dalje gubim u vremenu i prostoru, a mislila sam da će prestati. Ne, to valjda nikada neće prestati. I kako bi ja sada uopće moga biti sigurna u sebe kada imam u svijesti da će mi se cijeli svijet oko mene samo učiniti nepoznatim. Ne ljudi, nego mjesta. Imam te neke napadaje, ako su opće napadaji, već oko godinu dana i to povremeno. Stojim na nekom mjestu (danas u svojoj sobi) i najednom ne znam gdje sam. To stanje doduše traje trenutak, ali to je dovoljno da me deprimira. I to da me jako deprimira. Inače, ne znam šta je to vrijeme. Dobro sati i to. Ali mjesec, godina... To mi je totalno pobrkano. U petak smo u školi pričali nešta o Dorinom rođendanu i meni je bilo jako čudno da je tako brzo. A bilo mi je to čudno zato što sam bila uvjerena da 2. mjesec nije još ni blizu! A ono da, već smo u 2. mjesecu. Znam da zvuči smješno i glupo, ali mene to jako deprimira. Onda, često razmišljam kako bi bilo ljepo da je sada '91 i da živim u Seattleu. I da, uvijek kažem da bi se htjela vratiti 10 godina u prošlost! Jebote, uopće nisam skontala da je to 15, a ne 10 godina! Ja i dalje živim u 2001. i vrijeme se ne miče!!!!! Onda sam se u Njemačkoj rasplakala kada sam čitala nešta o 15. godišnjici Neverminda. Ali ovaj put ne zbog Kurta nego zbog toga što sam skužila da je to 15, a ne 10 godina. Pa sada da se vratim 10 godina u prošlost Kurt bi već bio mrtav! Ali OK, jebeš to koja je godina, jebeš sve... Samo se ne želim više gubiti u prostoru. Želim se sigurno osjećati u svojoj sobi, a ne želim samo čekati trenutak kada neću znati gdje se nalazim. I grozno je to, pogotovo kada se probuim usred noći u mraku. Jedina pozitivna stvar je ta što to traje sekundu.
|
|
U zadnje vrijeme sam tako nekako kreativna. Stalno pišem pjesme i nekako sam sretna, mada tekstovi pjesama po mom običaju nisu sretni jer jednostavno ne mogu napisati veselu pjesmu. Nikada nisam ni pokušala. Samo već me živcira moje nemoć da se izrazim kako treba. Npr. imam jednu kiticu o prostitutki i ne znam dovršiti cijelu pjesmu. Napišem kiticu o narkomanima, a onda ne mogu nastaviti dalje. I to me živcira. Jučer sam 2 sata razbijala glavu s time kako da napišem refren ili drugu kiticu za pjesmu o prostitutki, ali mi nejde. No svjejdno, bolje je nego prije mjesec dana kada sam bila bez inspiracije. I čudno je to, uvijek kada sjednem za kompjuter uhvati me neka inspiracija i uvijek mogu pisati i pisati i pisati pjesme. I drago mi je što sam sačuvala stare dnevnike pa sada mogu vidjeti da sam ipak napredovala i to mi je drago, mada i dalje ne vjerujem u kvalitetu svojih tekstova. Uglavnom, evo problematičnih stihova (zapravo sada možda uspijem dovršiti i pjesmu, a ono poslje problematičnih stihova su još neke moje pjesme: |
|
Eto, imam novi band. Konačno. U onom bandu nije išlo. Prvih 7 proba je bilo dobro, a onda je došla pjevačica i išla mi je diktirati kako da sviram. Ianče, to je bila prva proba na koju se udostojila doći. I onda je počela meni šefovati i govoriti mi neke gluposti. Najsmješnija je bila ona - da naštimaj tu gitaru pola stupnja dolje, pa valjda znaš da je Kurt tako svirao! Inače, svirali smo Smells Like Teen Spirit, a ta se pjesma svira po normalnom štumungu eBGDAE. To je bilo prvo na šta sam pobjesnila. Moram li napominjat da se nema pojma derati refren Smells Like Teen Spirit? Onda je ona htjela svirati Gunse. Ja sam joj rekla da neću svirati glazbu tih rasističkih homofoba seksista. Na to je ona rekla da je samo Axl bio takav i da nju njene pogreške samo navode na to da ona ne bude takva. Kada sam joj rekla da su ljigavi i da nemaju talenta i da je Slash seljak rekla je da ja slušam Nirvanu i da je Slash barem još živ. Uglavnom, htjela je svirati Knockin' On Heavens Door. Ja nisam hjtela napraviti obradu obrade. Ali nekako sam zbog mira u bandu počela svirati tonove (svirala sam gitaru kao da je bass) koje je ova koja svira gitaru (i zna mislim čak 4 akorda), ali to nije valjalo zato što onaj kreten bassist Gunsa ne svira tako. Na to sam demonstrativno uključila distorziju i počela samo bezveze lupati po gitari i derati se Death is what I am (iz Endless, Nameless). Bubnjarica se naljutila i rekla je da to tako neće ići. Onda je pjevaćica došla i rekla mi da je ovaj band osonvan zato da bi se svirala glazba koa što su Gunsi, da je ona osnovala taj band i da je samo skupljala ostale ljude okolo koji joj trebaju svirati. Onda sam ja rekla da onda očito ja tu ne trebam svirati i da to i neću. Ostatak probe je prošao tako da sam ja udarala po gitari, bubnjarica je ludila na bubnjevima, a ove 2 su sjedile. Na kraju smo zaključile da ovako neće ići. Sva bjesna sam došla kući. Bila sam izvan sebe i hjtela sam gitaru rrazbiti na glavi pjevačice. I osjećala sam se kao da ću eksplodirati. I odlučila sam osnovati novi band. Naravno, ovima ništa nisam rekla da ne bi slučajno nešto morala objašnjavati. Čak smo se i ljepo dogovarale za iduću probu (koja još nije održana) i tak to sve. Inače s tim stjepanom me stari htio upoznati još od sredine 10. mjeseca mislim kada ja on od mene preko njega kupio moju staru akustičnu gitaru. Ali naravno, ja nisam htjela i stalno sam nalazila neke izgovore i razloge zbog kojih ga ne mogu upoznati i da ne želim i tako to. I poslje te probe sam počela razmišljati o tome. Mislila sam onako ne, ne ipak ne. Morala bi ga upoznati, a to je možda ček i teže nego reći ovima šta osjećam i moj odnos prema svemu. I tako jedan sat prošli tjedan stari je jednostavno došao kod mene u učionicu i rekao mi je da će me pod odmorom upoznati s njim. I ja sam onako ajd pristala. I pod odmorom sam ga upoznala i tak to. Imali smo probu u petak i dobro nam je išlo. Nije bilo uptimavanja u ritam koja traju sat vremena kao što je bio slučaj s prošlim bandom kada sam ja morala neprestano sat vremena buliti u tu gitaristicu koja je svirala bass dio samo zato da bi ušli u isti ritam budući da ona mene nije mogla pratiti i stalno se gubila. I tako, dobro nam je išlo. Već kada smo se dogovorili za prvu probu sam odlučila da ću i Evu zvat u band budući da mi ipak u bandu treba osoba koju ipak znam duže vrijeme, a ne samo 3 dana. A ta 3. gitara koja svira bass dionicu nam je i trebala. Zasad sviramo 3 pjesme. Today od Smashing Pumpkinsa, Rape Me i Song 2 od Blura. U Today ja sviram ritam gitaru, Eva bass dionicu, a Stjepan solira (ja mrzim i ne znam solirati). U Rape Me sam ja glavna gitara i derem se ono Rape Me na kraju, Eva opet svira bass dionicu, a Stjepan pjeva i svira ritam. U Song 2 sam opet ja glavna gitara, Stjepan ritam i glas, a Eva opet bass dionica. Svirali smo i pjesmu O Stella od Pj Harvey. To je najčudnije od svega. Ja sam pjevala, a Stjepan je svirao gitaru. I po mom je bilo užasno. I naravno da je bilo, čim sam ja pjevala. Ja inače ne znam pjevati. Ako se uživim samo se znam derati iz dna stomaka i to toliko da me stomak jako boli. Oni su rekli da nije bilo užasno, ali im ne vjerujem. I tako u utorak je bio Last Days u kinu i išla sam ga gledati, ošla sam s nastave zbog toga. I niko od ovih (Vlatka, Mia, Dora, Štefan) ga nije mogao ić gledat samnom, a bilo mi je glupo sama čekati sat vremena pa sam zvala stjepana iz banda da ide samnom (moj vjerojatno najčudniji potez u životu) budući da mu je moj stari razrednik i da će mu opradat. I tako, reko je da bi ja trebala pjevat u bandu. JA sam se skamenila. Naravno, i dalje mislim da užasno pjevam. Inače, iduće pjesme na kojim ćemo raditi bit će: Playing Your Song, Celebirty Skin, Mrs. Jones, Garbage Man, Best Sunday Dress (moja glazba) od Hole, In Bloom od Nirvane i jedna moja koja se zove Heroin. I niko se na zna derati kao Courtney Love, bar niko koga ja znam. I meni to stvarno nije teško i on me je nagovarao da aj pjevam. Ja mislim da je to užasno i ne želim... Još jedno obrazloženje zbog kojeg bi trebala pjevati: sviram ritam gitaru, autorica sam tekstova i glazbe i frontmanica sam (nisam ja NIŠTA od toga rekla, osim da sivram ritam gitaru). Onako, pokušavam nagovoriti Evu da pjeva. Stvarno ne želim tražiti još i pjevačicu i upoznavati je. Dosta je to što ću morati upoznati budnjaricu ili bubnjara. Ne znam. Evo i ta moja pjesma Heroin, konačno sam je završila i još jedna koja govori o poziciji podložnih žena u našem društvu: |
|
Dugo nisam pisala o fetusima. Jedno od 4. mjeseca. Eto, sada ću napisati šta to fetusi meni zapravo predstavljaju. Za mene su oni u jednu ruku tako super i savršeni. Tako su krhki i podložni bolestima i dovoljno je to da se majka razboli pa će oni umrijeti. A opet su tako zaštićeni i izolirani od svijeta i žive u svom svijetu, u maternici. Također ne moraju komunicirati s drugim ljudima i ne moraju živeti u stvarnom svijetu. Ja sam u tom 4. mjesecu htjela biti fetus. Sada samo ponekada želim biti fetus. Ali bolje je biti kornjača. Ona može biti i izvan oklopa i pokazati se svijetu, a opet se može zavući u svoj oklop i raći svima da odjebu od nje. I puževi nisu loši s kućicom, samo su previše sluzavi. Ja sam si morala sama izgrađivati oklop tijekom godina, a i dalje mislim da kornjače imaju bolji oklop nego ja. Evo, ovo nije dugačak post, navečer ću napisati bolji. Evo i fetusi koje sam posvojila zahvaljujući Dori. |
| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv































