U zadnje vrijeme sam tako nekako kreativna. Stalno pišem pjesme i nekako sam sretna, mada tekstovi pjesama po mom običaju nisu sretni jer jednostavno ne mogu napisati veselu pjesmu. Nikada nisam ni pokušala. Samo već me živcira moje nemoć da se izrazim kako treba. Npr. imam jednu kiticu o prostitutki i ne znam dovršiti cijelu pjesmu. Napišem kiticu o narkomanima, a onda ne mogu nastaviti dalje. I to me živcira. Jučer sam 2 sata razbijala glavu s time kako da napišem refren ili drugu kiticu za pjesmu o prostitutki, ali mi nejde. No svjejdno, bolje je nego prije mjesec dana kada sam bila bez inspiracije. I čudno je to, uvijek kada sjednem za kompjuter uhvati me neka inspiracija i uvijek mogu pisati i pisati i pisati pjesme. I drago mi je što sam sačuvala stare dnevnike pa sada mogu vidjeti da sam ipak napredovala i to mi je drago, mada i dalje ne vjerujem u kvalitetu svojih tekstova. Uglavnom, evo problematičnih stihova (zapravo sada možda uspijem dovršiti i pjesmu, a ono poslje problematičnih stihova su još neke moje pjesme:
Ona bezimena o prostitutki koja to zapravo ni ne želi biti i koja mrzi svaki dio sebe zbog toga šta je:
Novac dobivaš kada su se daješ
Zarađuješ tako što se ponižavaš i trošiš
Daješ im svoje bijedno, slabo tijelo
Koje se odavno slomilo pod ovim svijetom
Za onu o drogi sam upravo otkrila da je totalno glupa, pa je neću ni objaviti. Ali zato evo jedna isto tako nedovršena kitica koju sam napisala kada sma bila u Njemačkoj. Inače, napisala sam je dok sam bila na psihijatriji u posjetu nekoj tamo kćerki od ljudi kod kojih smo bili koja je tamo zbog depresije. Ne znam jel me bolnica inspirirala ili su riječi samo tako došle.
Osljepljujem zbog onoga što vidim
Moji snovi već me umaraju
Stvarnost me svakim danom sve više trga
Sva bol se nakupila u meni
I osjećam se kao da ću puknuti
Ovaj svijet je zlo mjesto
Ovaj svijet mi pritišće tijelo
Ovaj svijet mi ne da da dišem
Ovaj svijet me tjera u propast
Još sam jedna izgubljena duša
Samo tražim svoj spas i
Samo tražim samu sebe
Pokušavam ne znati ono što saznajem
Pokušavam otupjeti i
Stvarno želim otići odavde
Savršeni ljudi sada mi se smiju
I osjećam njihov podsmjeh
Kako mi para mozak
Moji ožiljci nikada neće zarasti
Moj mozak neće prestati raditi
Nikada me nećete pridobiti
Dalje ne znam kako da završim. Inače, do maloprije sam imala samo onaj prvi stih. Uglavnom, evo sada i dovršenih pjesama. Mada mi se baš ne sviđaju. Mislim da su nastale previše u trenutku.
C.K.D. (Cobain, Kurt, Donald)
Rođenje je tvoj najveći grijeh
Tragedija kojoj nema kraja
Stalni potresi u životu
Tuga koja te okružuje
Bol koja ne prestaje
Ostvarene želje, ispunjeni snovi
Ništa nije kako se činilo
Ništa nije onako
Kakvim se činilo prije
REFREN:
Sva ta bol i sav taj jad
Tjeraju te u samoubojstvo
Sve je u samoći koju stalno osjećaš
U strahu s kojim si suočen
Traumama kroz koje prolaziš
Bijesu koji te ispunjva
Ovisnosti zbog koje si uništen
Ništa nikada neće prestati
Bol nikada neće otići
Tvoja patnja neće prestati
Ljubav drugih ne znaš osjećati
Hladnokrvnost svijeta ubija
Ljubav milijardi je lažna
REFREN
Tvoje rane sada se gnoje
I nesreća izlazi van
RAne silovanja ne zarastaju
Rane iz djetinjstva još su tu
REFREN
Zatupljenost te održava živim
Skrivaš se unutra oklopa
Podložan si udarcima
Tragedija te vodi prema dolje
Gušiš se u vlastitoj tugi
I nestaješ jedne noći
Eto pjesma je djelomično (zapravo jako) inspirirana Kurtom. Nešta su moje misli o njemu, nešta su njegove misli o sebi, a nešta s i potpuno netočni podatci (ubio se u zoru, a ne u noći, ali noć mi se činila nekako kao da će se više uklopiti u ovo.
Post je objavljen 04.02.2006. u 11:26 sati.