Opet se osjećam tako nekako prazno i jadno. Onako, totalno glupo. Skužila sam da se i dalje gubim u vremenu i prostoru, a mislila sam da će prestati. Ne, to valjda nikada neće prestati. I kako bi ja sada uopće moga biti sigurna u sebe kada imam u svijesti da će mi se cijeli svijet oko mene samo učiniti nepoznatim. Ne ljudi, nego mjesta. Imam te neke napadaje, ako su opće napadaji, već oko godinu dana i to povremeno. Stojim na nekom mjestu (danas u svojoj sobi) i najednom ne znam gdje sam. To stanje doduše traje trenutak, ali to je dovoljno da me deprimira. I to da me jako deprimira. Inače, ne znam šta je to vrijeme. Dobro sati i to. Ali mjesec, godina... To mi je totalno pobrkano. U petak smo u školi pričali nešta o Dorinom rođendanu i meni je bilo jako čudno da je tako brzo. A bilo mi je to čudno zato što sam bila uvjerena da 2. mjesec nije još ni blizu! A ono da, već smo u 2. mjesecu. Znam da zvuči smješno i glupo, ali mene to jako deprimira. Onda, često razmišljam kako bi bilo ljepo da je sada '91 i da živim u Seattleu. I da, uvijek kažem da bi se htjela vratiti 10 godina u prošlost! Jebote, uopće nisam skontala da je to 15, a ne 10 godina! Ja i dalje živim u 2001. i vrijeme se ne miče!!!!! Onda sam se u Njemačkoj rasplakala kada sam čitala nešta o 15. godišnjici Neverminda. Ali ovaj put ne zbog Kurta nego zbog toga što sam skužila da je to 15, a ne 10 godina. Pa sada da se vratim 10 godina u prošlost Kurt bi već bio mrtav! Ali OK, jebeš to koja je godina, jebeš sve... Samo se ne želim više gubiti u prostoru. Želim se sigurno osjećati u svojoj sobi, a ne želim samo čekati trenutak kada neću znati gdje se nalazim. I grozno je to, pogotovo kada se probuim usred noći u mraku. Jedina pozitivna stvar je ta što to traje sekundu.