SUCK MY SCARS

Eto, vikend je prošao. A ja sam i dalje umorna. Kao da ga i nije bilo. I vikend je bio fugačak, ali svejedno kao da ga i nije bilo. Sutra je već škola. Danas smo bili na izletu i nismo imali nastavu tak da smo imali recimo produženi vikend. Na izletu je ovaj put bilo zanimljivije nego prošle godine. U svakom slučaju, nisam se napila i već mjesecima normalno živim bez unošenja tog jebenog odvratnog otrova u svoj organizam. Eto , sretna sam zbog toga. Idući mjesec će biti 6 mjeseci da nisam pila. Od 5. mjeseca nisam pila. Čini mi se tako daleko. Kao da je to moje eksperimentiranje s alkoholom i ljekovima od mene udaljeno svjetlonosnim godinama, ali zapravo i nije. To je skoro pa tu... Bila su to tako jadna vremena. Pila sam jer mi se to činilo kao jedan lagani izlaz iz problema i barem mi na par trenutaka nije bilo loše. Nisam se zamarala sama sobom i nisam razmišljala o tome kako se nigdje ne mogu uklopiti. Van nikada nisam išla a da se prije toga nisam barem malo nazujila. Mkar i kod kuće. Jer kada nisam bila nazujena jednostavno nisam mogla funkcionirati u društvu jer to je bilo virjeme kada sam bila istinski svjesna sebe... I onda sam se alkoholom preobratila i postala osoba da se sada gadim sama sebi kakva sam ja budlaa bila. Uglavnom ,do 2. pa negdje do kraja ili do sredine 4. mjeseca ja nisam bila ja. Bila sam drgačija. Zapravo, unutra ista, ali prema ljudima sam bila relativno drugačija. Jer alkohol stvarno mjenja situaciju. Jednostavno je preuzeo kontrolu nad mojim mozgom. Kriza identiteta. Koju sam zaljevala litrama alkohola i pravila budalu od sebe i nije mi drago zbog toga. I nadam se da to više nikada neću ponoviti. Jer godinama sam prezirala ljude koji jedinu zabavu vide u pijančenju i koji se hvale koliko puno mogu popiti. Zaista sam mrzila ustroj ovoga društva i mrzila sam kada neko svu zabavu vidi u alkoholu. A onda sam i ja postala takva. I kada sam odlučila isplivati i podnjeti ovaj život bez alkohola i počet se nostiti s problemima i malo se otvoriti ljudima koje zapravo ni ne poznajem - i tako sam počela pisati blog, mada sam u samom početku pisanja i dalje vodila bitku s alkoholom i bila osoba koju danas mrzim. S tim da mrzim i današnju sebe, ali opet sebe iz razdoblje 2.-5. mjesec 2005. mrzim najviše. I u zadnje vrijeme zaista mrzim alkose, mada znam da neki od njih imaju možda ozbiljnih problema. Ali većina nema. To rade samo zbog društva ili nečeg sličnog. Ali to nema smisla. Ako imaš problema uzimaj heroin. I kada sam to shvatila odlučila sam - ili prestajem s alkoholom ili počinjem s heroinom. I odlučila sam se za prvu varijantu, naravno.
I danas sam na izletu vidila Matiju i ostale iz razreda kako se ubijaju od alkohola. Inače, Matiji sam na početku rekla da ne pije. Ali on je morao ispasti faca pred kretenima iz razreda. Morao je piti i ubiti se kao stoka da bi dobio priznanje ovih iz razreda. Mislio je da je to baš fora i da će šta ja znam - njegov ugleda valjda naglo porasti. I tako se on napio. S ovim budalama iz škole. Mislim, nisu svi iz škole budale, ali većina ih je. Jer svi su na isti loš kalup i imaju te jadne vrijednosti. Dečki su seksitsti. Onako, pravi macho tipovi. Koji bi kao trebali dovesti ženu u red i kojim je ženska osoba na svijetu jedino za ševu i da ga služi. Uglavnom - sklop muškog mozga. I da, sport, naravno. Svaki dečko obožava sport. I niko ne želi ispasti pičkica pa da kaže da mrzi sport. Jer to bi značilo izbacivanje iz nekakvog društva. Ali kakvo je to društvo ako će izbaciti nekoga samo zato što se ne uklapa? Glupo, vjerojatno. Ili zašto je ta osoba u nekom društvu ako se tam ne uklapa? A kada je neka osoba u društvu u koje se ne uklapa onda počinje piti i postje alkoholičar. To je još jedan od razloga mojeg alkoholizma.
I eto, trenutno sam zadovoljna. I umorna. U zadnje vrijeme se borim jedino s nesanicom. Premalo spavam, a previše sanjarim i sanjam. Čudo je to... San je droga. Prava droga. Bolja od bilo kojeg alkohola ili heroina ili trave. Nema te droge koja je dobra kao san. I mogla bi sanjariti po cijele dane. Zamišljam svoj savršeni život i godinama vrtim isti film u glavi, ali nikako da mi dosadi. Uvijek je sve tako ljepo kada sanjarim. Samo da sam drugačija i život bi mi bio super. Samo da ja nisam ja. Ali to, nažalost ne mogu promijeniti. Očito moram biti kakva jesam, ma koliko se god ja bunila zbog toga moram postati svjesna da se ne mogu promijeniti.