Walking with Satie

srijeda, 21.12.2005.

ajm so sed-fyrsta

U vakumu praznine, zatvorena
skrivena od Sunca kojem škiljim polu otvorenih očiju
koje čeka me da budem spremna
za smješkosmješnice urnebesa.
A ja nisam spremna-danas.
Možda budem sutra.

Imam pravo biti tužna.
Imam pravo na učlanjenje
u jezersku školu slanoće
i na kapanje: kap kap kap.
Imam pravo ovlažiti suhoću
ravno na put kroz srce koje pikam: pik pik pik.
To je fiziološka potreba, objašnjavam,
to kapanje: kap kap kap.
Čak i kad ne razmišljam,
dovoljno je da osjećam:
mulj nataloženi uzvitlan
i onda: kap kap kap.
Zašto je tako: nije bitno.
Zašto nije drugačije: nije bitno.
Jer sve je kako treba biti:
po špagi-krivudavo i valovito.

I škiljim iza staklenog zida Sunce
koje čeka
da budem spremna
za smješkosmješnice urnebesa.
A ja nisam spremna-danas.
Možda budem sutra.

21.12.2005. u 19:01 • 36 Komentara • Print • #

četvrtak, 01.12.2005.

Triptih na 2

"Danas je dan koji čekamo svi,
danas će kiša sve oprati.
I lice moje i tvoje..." Ojužilo

Bili smo jugo, bili smo bura
Bili smo jutro, bili smo noć.
Hiberniramo stvarnost i uzimamo je na kapaljku.
Jer danas je dan.

Osjećam se kozmično-jebeno!
Raspršena u kutku svačijeg nemira, opipavam svemir unutar sebe
Izobličen, nagrižen, ubacujem ga u photoshop i crtam
Sunce, u danima kiše.

Mirišem na iščekivanje.
Usta su mi rastvorena.
Dišem na škrge-oprezno,
Kako bih čula priliku za uobličavanje.
I strepim.
Koliko milicentimetara će promašiti cilj ili dva.

I tako, često se probudim s nakanom da skočim iz sebe i prepadnem se iza kantuna, da se zaskočim na putu za potraćeno vrijeme, i znam i da naizgledno kad se ništa ne događa-sve se događa, i uvjeravam se da limun čisti naše zahrđale trepavice.

Ponekad samo zujim.

Očekujem da se zaskočim, pa se razočaram.

Onda se opet začaram, skuham ručak,večeru, ispečem doručak, poslužim ga uz kavu,
Obojam zjenice, namjestim fokus i promislim: tatatira...

Tatatiraaaaa... :)

01.12.2005. u 22:51 • 35 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>