U vakumu praznine, zatvorena
skrivena od Sunca kojem škiljim polu otvorenih očiju
koje čeka me da budem spremna
za smješkosmješnice urnebesa.
A ja nisam spremna-danas.
Možda budem sutra.
Imam pravo biti tužna.
Imam pravo na učlanjenje
u jezersku školu slanoće
i na kapanje: kap kap kap.
Imam pravo ovlažiti suhoću
ravno na put kroz srce koje pikam: pik pik pik.
To je fiziološka potreba, objašnjavam,
to kapanje: kap kap kap.
Čak i kad ne razmišljam,
dovoljno je da osjećam:
mulj nataloženi uzvitlan
i onda: kap kap kap.
Zašto je tako: nije bitno.
Zašto nije drugačije: nije bitno.
Jer sve je kako treba biti:
po špagi-krivudavo i valovito.
I škiljim iza staklenog zida Sunce
koje čeka
da budem spremna
za smješkosmješnice urnebesa.
A ja nisam spremna-danas.
Možda budem sutra.
Post je objavljen 21.12.2005. u 19:01 sati.