Walking with Satie

petak, 19.11.2004.

Black Heart

Ponekad mi ne preostaje ništa nego da se iskidam na komadiće, kao što kidamo komadiće papira.

Večeras želim pričati o sebi.
Jer (mada jer gramatički ne smije biti na početku rečenice, ovdje je izrazito stilskog kartaktera, kao što je pisac bio izrazito stiliziran kad je pisao o Grobnici za Borisa Davidovića) sama sam sebi svevažna, skoro najvažnija, i mada ne želimo priznati mi smo si najvažnije biće na svijetu- ultra smo altruisti i pozitivisti upravo radi sebe.Evo ja priznajem!

No, to nije ono bitno..

Kidam se na komadiće, šaljem se u svijet kao paperje nevidljivih čestica koje plutaju prožimajući nas nespokojem.
Prožimam se Calexicom ( kroz njih se osjećam- večeras)!

Sutra moj najbolji frend će biti piva! Uzet ću je hladu, prožeti prstima, i žitko ispiti u naletima, u valovima, u olujama noći. A onda ću olujno raspojasanih emocija , nakon što ih ispovraćam iz sebe, vratiti se na plesni podij kako bi se plesom sabrala.

Svi misle da je najteže sabiranje- o, ne, najteže se iskidati na komadiće- jer smo tako prokleto uporni u vjerovanju u cjelovitost naše neponovljive težine ka savršenstvu.

Nisam ni blizu.

Ni na neko vrijeme- nisam ni blizu!

Moje srce je kvadrat.

Ispod mene svijetovi lepršaju.

Večeras se ne snalazim, jučer se ne snalazim....

Kidam se noćas!

Suhi nabori mojih misli lepršaju pred mojim očima; vrijeme je da ih sklonim negdje gdje su nutarnje fotografije zanijemile pred ljepotom svijeta- tamo neće osjećati teret svog nesavršenstva

Živim u sjeni, osvijetljen iznutra; postoji li
Dan? Da li je ovo moj grob ili majčina utorba?
Pod kožom bilo mi tuče kao hladni kamen
Koji cvjeta crveno, toplo, mekano.
Moguće je da se još nisam ni rodio, ili
Da sam oduvijek mrtav.Tama mnom vlada.
Ako je život ovo, ne znam kakva će biti smrt
Ili što može doći iz neizvjesnosti ovako vječne.
Tražim se osloboditi, svući iz ovog odijela koje
Me drži zatočenog u nešto što nikako ne mogu biti,
A oči mi drži zamućenim i odsutnim. Ali
Taj crni pokrivač, na daljinu, vuče se za mnom:
Sjena za sjenom, nasuprot sjeni, sve dok se ne odmota
U sam goli život koji raste iz nule, iz ničega.
Miguel Hernandez-Zatvor Torrijos

19.11.2004. u 23:02 • 8 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>