AbOvo

Želim da ta Strahota bude zaboravljena, jer za jednu strahotu, biti zaboravljena, najgora je kazna.

Radi toga ovaj dnevnik započinjem svojim sretnim danima.
Istina, sretnih je, trenutaka bilo i u razdoblju kada je vladala Strahota. Ti trenutci, kada bih se zavukao u neku rupu gdje me nitko ne može naći i kada bih u mislima načas ugledao svijetlo na kraju mračnog tunela, sačuvali su mi vedar duh i želju za druženjem s drugim bićima. Tada bih zamišljao kako i ja imam svoju vlastitu obitelj s puno djece (više ženske molim) i kako živimo u kući s velikim dvorištem punim različitih životinja (obavezno nekoliko pasa s kojima se naganjam po okolnim livadama dok ne trčkaram pored ljudi i "pomažem im" u obavljanju različitih poslova).

I jednoga dana, zbog čega ću zauvijek vjerovati u nešto Dobro, tamo gore, što brine o nama, lutajući tamo i ovamo, došao sam na mjesto iz svojih snova. Oko mene bilo je veliko imanje puno žena, djece, konja, pasa, koza, pa tu je bio čak i dobrodušni gudin (toliko debeo da su mu oči zarasle u salo i nije mi bilo jasno kako uopće nalazi put (2 metra) od kreveta do valova i nazad), a i nekoliko mačaka, dobrodošlih za malo jogginga.

I bilo je jako zabavno. Stalno se nešto događalo, svi su nešto radili u čemu sam mogao sudjelovati, a kada bi mi dodijalo učenje o timarenju konja, pridružio bih se ekipi koja je čuvala imanje od strane nasipa, gdje su stalno prolazili drugi ljudi i psi te s njima zdušno lajao, da i ja pokažem da tuđe nećemo, ali da svoje ne damo.

No ni godina radosti nije izliječila sav Strah koji mi se zavukao u kosti. I baš onda kada bi mi se približilo ostvarenje najveće želje i kada bi me nečija draga ruka htjela pomilovati, On bi me zaskočio i natjerao me na uzmak, korak dva nazad, korak dva nazad, pa bijeg. Negdje u neku rupu gdje me Strah ne može pronaći, i gdje on nema argumenata, i gdje u mislima mogu neometano proživljavati one lijepe trenutke.
I koliko je god sve bilo lijepo, taj zadnji korak, taj dodir drage ruke koji sam toliko sanjao, njega nisam mogao dostići.

Tko zna, možda je uistinu bilo prerano, možda je još uvijek vrebala opasnost. Zašto mi je bilo zabranjeno to voće, ako mi je sve drugo bilo dato, vjerojatno nikada neću shvatiti. No razlog je morao, znam da je morao, postojati.

Možda ipak nisu svi u tom dvorištu bili dobronamjerni, možda mi se nisu baš svi radovali, možda je i tu među dragim dječjim rukama bila skrivena i neka "čvrsta i nemilosrdna". Srećom nikada nisam saznao.

Tako moram vjerovati (iako mi to baš ne ide od ruke) da je postojao i neki razlog zašto su me iz Sretnog dvorišta otrgli i odnijeli u neko drugo, ni izbliza tako lijepo i veliko te često gotovo pusto.
Kada su me odnosili, mislio sam da je sva moja Sreća opet bila u mislima, da Strahota nikada nije niti prestala, da se bolno budim iz lijepog sna.
No iako je stisak, dotad nekih dragih ruku, bio snažan, nije bio grub, a draga su lica bila i dalje draga, Strah je u meni kipio, tresao mi je tijelo i cijedio iz mene krik i cik, vapaj za pomoć.
I sva milovanja i sva grljenja i svi nježni dodiri, tek bi na tren umirili drhtaje, ali nisu mogli sakriti stvarnost. Bio sam zarobljen u tuđoj kući i tuđem pustom dvorištu, tek minut trka do Sretnog Doma, tamo pored rijeke, odakle sam mogao osjetiti i miris konja i čuti lavež svog veselog društva.
Mogli su čuti i oni mene, i na moj vapaj, odgovarali bi mi: Gdje si? Tu smo! Zašto ne dođeš? Tu smo! Tu smo!