AbOvo

Stakleni, prazni toranj, na jednom od prometnijih osječkih raskršća, simbol neoliberalnog kapitalizma, svojim nasilničkim nametanjem u prostoru, te svojom prazninom rječito oslikava sustav kojeg predstavlja.

Kako u svakom zlu mora biti neko dobro (ne znamo tko je to baš u toj relaciji, i na koji način dokazao), sada priliku vidjeti što je pravi kulturocid i devastacija javnog prostora, imaju svi oni, koji su se žalili na kulturocid koji je počinjen rušenjem Heima (Radničkog doma), na istom mjestu 80tih godina, pripisujući ga, “krivcu za sve današnje nevolje”, komunizmu, iako to rušenje s komunizmom nije imalo nikakve veze. Jer da je imalo veze, makar i samo s antifašizmom, Heim bi, kao simbol Kulturbunda, bio srušen 1945., a ne u vrijeme “demokratizacije” (westernizacije i konzumerizacije) Hrvatske.

Nevolje s ukletim tornjem počele su još prije njegove gradnje, jer poznato je da plan premiještanja Kapelice kamenitog križa, koju je trebalo skloniti privremeno (kako smo tada svi mislili - i kako i sada neki misle) na istočnu stranu Trpimirove ulice, nije tekao glatko.
Kapelica je potkopana, oko nje je zavaren kavez od čeličnih šina i premiještanje je moglo početi. No, primjerena, 100 tonska dizalica, s obzirom na izračunatu težinu Kapelice od 70 tona, u čemu ne može biti velikih odstupanja, nije ju mogla niti pomaknuti! Kapelica se, bez da je fenomen ikada objašnjen, nije dala maknuti - ni milimetra, kao da je srasla s podlogom.
Nije ostalo drugo nego naručiti drugu dizalicu nosivosti 150 tona. No, iako je Trpimirovom ulicom radi radova već zaustavljen promet, zbog iznenadnog kvara, ni druga dizalica nije došla na zakazani posao.
Tako je tek nekoliko dana kasnije, u trećem pokušaju dizanje kapelice uspjelo.
Kako se govori, o tome jedan od radnika koji su kapelicu podizali svjedoči slijedeće: “Nešto prije ponoći, za kada je zakazan posao kako bi se što manje ometao inače gust promet, spremio sam se i pošao na premiještanje Kapelice. Ali na izlazu iz kuće zaustavila me je majka i zabrinuto me pitala kuda idem tako kasno? Objasnio sam joj da idem na premiještanje Kapelice, a ona me je pogledala zabrinuto i rekla: Pa nemojte to raditi, ostavite kapelu sine!"

Dakle, loše su slutnje postojale, iako tada u Osijeku nitko nije znao da Kapelica neće biti vraćena na svoje mjesto. Danas, ona je postavljena 30-tak metara zapadnije i teško se vidi s ceste. Tako, uvučena u ždrijelo ogromnih zgrada, svjedoči valjda o vezi tih zdanja i vezi kapitala njihovih vlasnika s Bogom i njegovom voljom?

No gradnja, od početka nije bila, kako se to u narodu kaže “s božje strane”. Zgrada je već kod gradnje počela tonuti, uzrokujući pomicanje tla i napuknuća okolnih kuća, tako da je prvobitni projekt morao biti preinačen, a s druge je strane počela pravna bitka i daljnje ugnjetavanje susjeda kojima je već počinjena šteta, jer kao što se zna, zlo ne dolazi samo.

Bilo kako bilo, sila je neboder izgurala do neba, ali on i danas, 10 godina nakon početka gradnje stoji sablasno prazan, i da nije ružnoće kojom je nagrdio pitomu osječku vizuru, vjerojatno bi smo ga i potpuno zaboravili.

Hoće li ova istinita priča ikada postati legenda, ne znamo. Ali znamo da je istinita legenda o biskupu Strossmayeru, koji je došao i ovu zemlju izveo na put kulture ... Hoće li Bog opet Osijeku i Hrvatskoj poslati nekog Strossmayera, viteza koji će ih osloboditi zla i vratiti na put kulture, ne znamo.