Molim da pročitate post.... komentari će odati da li me zaista čitate ili samo švrljate uokolo bez cilja...




Stiglo je i mojih pet minuta. Naime, petak je i 'zračim' opuštenošću te sam neodlučna-kako ću li provesti ovaj vikend.? Možda odem, s ovo malo prijatelja što mi je ostalo, negdje u prirodu ili pogledati neki novi film. Nije mi zapravo baš do razgovora, ali ne mislim sjediti u izolaciji, smještena u svoja četiri zida. Tako sam inaće provodila vrijeme, ali vrijeme je da se neke stvari promjene.
Pošto konstantno imam neke određene teme, ovoga ću puta samo pisati o svome životu i mjerama koje sam naumila poduzeti. Nije prošlo dugo vremena, a ja se osjećam nekako čudno. Neke su osobe opet ušle u moj život, i to 'bez pitanja' ili neke određene molbe, i sve se u sekundi promijenilo. Ali ja ostajem pri starom instinktu... Imam osjećaj da se pomalo gubim.
Stignem doma s nastave, bezosjećajno bacim torbu sa strane... i na trenutak ne znam gdje sam. Tko sam, zašto se 'tu' nalazim.... i onda se sve opet vrati. Bojim se da počinjem biti pomalo 'senilna' ako se tako može reći i nije mi baš... svejedno. Ali ne događa se to stalno. Na trenutak, eventualno 3 puta u tjednu ili dva. Možda to ipak neću shvatiti toliko ozbiljnim problemom. No, dakle...
Oko mene se nalaze osobe koje volim.. i to mi je dovoljno. Obitelj mi je trenutačno (konkretnije - stara, mama..kako god želite) najveća podrška i znam da će i uvijek biti. Bez obzira na one nesporazume... sve je to normalno. Zapravo shvaćam koliko sam sretna. Nažalost, tek sada. To smatram tužnim. Sa svoje trane. Jer prije nisam shvatila neke stvari.
MOžda će vam zvučiti otrcano ali, ona (moja mama,stara..kako god!) je kao neki moj Anđeo na Zemlji. Evo. Rekla sam to. Neki si to ne žele priznati, ali ja sa ponošću pišem, mislim i o tome govorim. Iako njoj to teško dokazujem, ponajprije svojim djelima... Još sam o njoj ovisna, i zamišljala sam si život bez nje. I znate što? Prvo što sam napravila - rasplakala se. Bilo mi je dovoljno par sekundi da shvatim kako bih bez nje bila izgubljena, i kako moj život, uopće, ne bi imao nikakvog smisla. Zamislite da vaša bolja polovica ode zauvijek... ne. Ne želim više razmišljati o tome. Ona je još tu. I to ću vrijeme iskoristiti. Evo, heh, baš je gledam. Leži na kauču i gleda televizor. Izgleda tako umorno, kada i je... njen izgled mi zapravo odaje i njenu psihu.
No bitno je da smo zajedno sretne/i...

'Peh. Tko još nema prijatelja!Onog pravog prijatelja! Pa svi ih imamo...' , to su riječi češće, veoma (društveno) zapostavljenih osoba koji nemaju najveće blago u životu-pravog prijatelja. Slušali ste to masu puta, ali jedonstavno, ne mogu preskočiti tu temu...



Oni nam puno pridonose; svojom zabrinutošću, ljubavlju... i zaista, ona osoba koja prijatelja nema-nije sretna. Nije bit u tome da poznaš puno ljudi... od toga nemaš ništa. Zaparavo imaš- hrpu osoba koje razumiju svaku tvoju osmu riječ ili misao, hrpa osoba kojoj možeš reći svoje tajne ako želiš da ih i ostali znaju. Ali u ćemu je čar da svi znaju ono što ti osjećaš? Što su tvoje stasti i želje... što imaš od toga, ako njih nećeš reći svom Prijatelju (usudim se napisati ovu riječ velikim slovom, jer ona nije svačija svakodnevnica, i treba ju cijeniti). ?

Svako je lice različito, ali na svakomu možeš vidjeti ima li ta neka određena osoba svoju potpru u životu-svog prijatelja. To se sve mijenja iz generacije u generaciju. Ljudi su prijateljstava više cijenili, a već se danas ona zapostavljaju zbog drugih 'pravih prijateljstava'. Pa zar su neki tako slijepi da ne vide tko je zapravo tu zbog njega!? Ali ne... ta osoba mora biti cool. Mora se oblačiti po prvoj modi. Mora.. imati ipod! Ne shuffle već nano...! Ja poludim na to, jer danas mnogi 'razmišljaju' na takav način. A to je zaista žalosno. Žalim takve ljude. Koji ne znaju što bi u životu, pa hodaju od osobe do osobe i traže onog 'savršenog' koji bi im posve odgovarao...



Da ne duljim, a zaista bih mogla puno toga još napisati, reći ću samo da: NAJBOGATIJI ČOVJEK NA SVIJETU JE ONAJ ČOVJEK KOJI IMA PRAVOGA PRIJTELJA...

evo vam jedan spot upravo o tome...



Velik pozdrav svima koji me vjerno čitaju

...evo... po prvi puta u javnost izdajem neka svoja djela. nisu kao druga; moja i dubokoumna. Kad sam deprimirana - crtam. i eto... iz moje depresije su iznikle ove slike i ujedno i moje stvaralaštvo....


ovako ja zamišljam neki novi početak... cura izgleda prilično 'nevino', a s obzirom na to što na sebi nosi.. Slika predstavlja neku vrstu preokreta u životu.


''some girl's can lose their selfs if they don't have nobody on their own...'' Takva sam i ja bila. Živčanila po cijele dane, zbog gluposti. Sada mi se to obija o glavu. Mi smo cure, iskompleksirane i zaljubljene vrane...

Ljudi, kad su deprimirani, na različite načine rješavaju svoje probleme. Neki gledaju drame i igrane filmove, drugi pišu pjesme, neki treći pak crtaju... svatko ima svoje svjetlo na kraju tunela. Bolje se depresije, očajnosti, sažaljenja i ćega sve - ne, rješiti na takve načine nego činiti gluposti i nauditi, ponajviše, samome sebi. nitko nije vrijedan naše žrtve. Oni koji znaju o čemu pišem, neka malo o tome razmisle... Nije sve u ljubavi, izlascima i tulumima (om my god, i'm turning in to my mother!!!)...


Toliko za sada o slikama i 'mamama', kad 'stvorim' nešto novo, javit ću i pokazati svijetu...
pozdrav

Peh. Ne volim ljude koji na svijet gledaju totalno negativo. Neki su sretni, i jedva čekaju idući dan i sve njegove avanture, dok bi si drugi najradije priljepili pištolj na glavu i odletjeli u neku tminu bez glasa... Ma nije to ok! Ipak je to NAŠ život.

Jednom se živi, a bezbroj puta umire... heh, a tako je to kad nismo s ničim zadovoljni. Mi smo jedna zajee... generacija kojoj ništa nije po volji. Sigurno vam Stariji konstantno govore:'' ...eh, nije toga bilo dok smo mi bili mladi.. vi ste tipična zapadnjačka djeca!''



Pa što mene briga što se zbivalo prije 100 godina i kako me nazivate kad valjda znam di sam rođena ! Nije isto kao danas. I jel nekomu naudilo? Pa... zapravo - jest. Sve same pljače po radiju, onoj kutiji koja skuplja prašinu u dnevnom boravku... ''Sve je to za ljude!'' Mogu li se ja uopće nazvati poštenim čovjekom?

Reći ću nešto, pa di puklo - nek puklo!... Idu mi na onaj komercijalni živac osobe, koje imaju sve (ali kad kažem sve onda zaista mislim - SVE) i onda se žale kako je njima u životu teško i kako bi najradije nestali s ovoga svijeta.. to su tako dvolično razmažena derišta kojima je samo do toga da privuku tuđu pažnju jer su na nju naviknuti. Eh da, kad smo već i kod toga; da napomenem: takvi egoisti i u društvu uspijevaju na isti način.



Misle da će se zbog njih neki dogovoreni 'slučaj' skroz promijeniti kako bi oni bili zadovoljni. E pa, oni koji misle tako, neka znaju da takvo što kod mene ne pali, jer nisam tip onih ljudi koji su izrazito povodljivi i popustljivi. Neka 'egosi' malo razmisle o tome što zapravo imaju, i neka se onda usporede s onima koji si jedva mogu priuštiti osnovne 'temelje' za život.. imam puno takvih slučajeva. I reći su samo - nije u redu. S njihove strane.

P.S.: hvala na iskrenim i potpunim komentarima... pozdrav svima

Sve to kreće zbog nedostatka samopouzdanja... učenici, maturanti, studenti... večinom su to osobe koje se još školuju. Iako, u današnjem društvu, pošto se strahovito promijenilo u razdoblju od 10-ak godina, ljudi se jednostavno osjećaju zapostavljenima. Bili to oni koji su navikli na brigu koja se vodi o njima, pa su jednostavno ne zahvalno sebični i misle da se cijeli svijet vrti oko njih, ili jednostavno povučeni ljudi koji nisu zadovoljni nekim činjenicama u svojim životima.



Mnogi usamljenost shvaćaju kao neku vrstu životnog cilja; takvi ljudi zasigurno imaju neki poremećaj u pogledu na svijet jer ne razumiju bit života. "Uvijek" se bolje osjećamo u društvu dragih nam osoba, nego sjedenja u tihim prostorijama 'bez prozora' i pogleda na svijet izvana. Neki to jednostavno... vole (?). Bolje se osjećaju bez pritisaka i mnogobrojnih trenutaka pretvaranja u nešto što nisu (radi neke druge ličnosti).



Svi na svijet gledaju svojim očima... očima dvogodišnjaka, očima sedamnaestogodišnjaka ili pogledom devedesetogodišnjaka. To su jedna realna razdoblja (ili krize) u životu kad jednostavno nismo sretni s onime što im je pred 'vratima'. Možda su prelijeni da 'otvore ta vrata' i pogledaju što se iza njih nalazi..? možda neki nov život pun iznenađenja i trenutaka zbog kojih nas je ponekad hvatala i nostalgija? Možda je to mjesto prvih ljubavi, prvog razočaranja u čovjeka, mjesto suza i smijeha, psovki i blagih riječi, nepromišljenosti i pristojnosti... vjerujete li vi? Ja vjerujem...

P.S.: Hvala na iskrenim komentarima...

(...Za one koji ne znaju što znači riječ PARADOKS :prividna besmislica, tj. kad se nešto događa protivno od pravila, odnosno od našeg očekivanja...)

Ljudi konstantno krše pravila.. bila ona životna ili javna. Prijevare, pljačke, silovanja; naša su svakodnevnica. čemu služi crkva i slične gluposti? to jest humano ali je prozirno...Krajnje je vrijeme da prestanemo pušiti te religiozne izmišljotine, i ovdje na zemlji sami sebi stvorimo raj. Mrzimo ljude koji za svoje dobro lažu o nekomu kako bi stekli neki određeni dojam (vjerovatno i ) neke određene osobe..



mnogi se čak iskaljavaju na vjeri... možda su čak i širitelji radosne vijesti, obične lažovčine i kukavice koje izmišljaju bajke o pravdi poslije smrti, a zatvaraju oči nad nepravdom prije smrti(što znači da je odobravaju). Ja zaista nemam ništa protiv vjere, dakako...

ali u Crkvu ne vjerujem.. nije mi bliska i ne znam čemu li uopće služi... s Bogom mogu 'razgovarati' u blaženstvima svoja četiri zida, a ne u prenapučenim prostorijama u kojima se svi ponašaju kao mrtvaci na zadnjem obredu... ne misle samo s sve je to lijepo i krasno ali ipak.. ne vjerujem u to. ne shvaćaje ovo krivo, ali dio je ipak istina...

Potrebna nam je trajna promjena. Nakon što uništimo postojeće nepravedno društvo, treba izgraditi novo, bolje i humanije.
.
..ali mi već živimo u takvom društvu. Samo što su psihopati na čelu država i vode ratove u kojima se ljudi kolju kao pilići. Uz to, psihopati se ne rađaju, oni nastaju odgojem....???...

pošto sam definitifno skrenula s teme; pozdravljam vas i nadam se da ćemo moći pronaći koje zrnce u međusobnim blogovima koje će nas zaintrigirati ili načiniti paradoks...

p.s.: moj je stari blog bio http://abandonedcreature.blog.hr ali poštš sam zaboravila lozinku, više nije u uporabi.. ovo je prvi post na tom blogu)