Marketing
...like angels in my life...
Molim da pročitate post.... komentari će odati da li me zaista čitate ili samo švrljate uokolo bez cilja...
Stiglo je i mojih pet minuta. Naime, petak je i 'zračim' opuštenošću te sam neodlučna-kako ću li provesti ovaj vikend.? Možda odem, s ovo malo prijatelja što mi je ostalo, negdje u prirodu ili pogledati neki novi film. Nije mi zapravo baš do razgovora, ali ne mislim sjediti u izolaciji, smještena u svoja četiri zida. Tako sam inaće provodila vrijeme, ali vrijeme je da se neke stvari promjene.
Pošto konstantno imam neke određene teme, ovoga ću puta samo pisati o svome životu i mjerama koje sam naumila poduzeti. Nije prošlo dugo vremena, a ja se osjećam nekako čudno. Neke su osobe opet ušle u moj život, i to 'bez pitanja' ili neke određene molbe, i sve se u sekundi promijenilo. Ali ja ostajem pri starom instinktu... Imam osjećaj da se pomalo gubim.
Stignem doma s nastave, bezosjećajno bacim torbu sa strane... i na trenutak ne znam gdje sam. Tko sam, zašto se 'tu' nalazim.... i onda se sve opet vrati. Bojim se da počinjem biti pomalo 'senilna' ako se tako može reći 
i nije mi baš... svejedno. Ali ne događa se to stalno. Na trenutak, eventualno 3 puta u tjednu ili dva. Možda to ipak neću shvatiti toliko ozbiljnim problemom. No, dakle...
Oko mene se nalaze osobe koje volim.. i to mi je dovoljno. Obitelj mi je trenutačno (konkretnije - stara, mama..kako god želite) najveća podrška i znam da će i uvijek biti. Bez obzira na one nesporazume... sve je to normalno. Zapravo shvaćam koliko sam sretna. Nažalost, tek sada. To smatram tužnim. Sa svoje trane. Jer prije nisam shvatila neke stvari.
MOžda će vam zvučiti otrcano ali, ona (moja mama,stara..kako god!) je kao neki moj Anđeo na Zemlji. Evo. Rekla sam to. Neki si to ne žele priznati, ali ja sa ponošću pišem, mislim i o tome govorim. Iako njoj to teško dokazujem, ponajprije svojim djelima... Još sam o njoj ovisna, i zamišljala sam si život bez nje. I znate što? Prvo što sam napravila - rasplakala se. Bilo mi je dovoljno par sekundi da shvatim kako bih bez nje bila izgubljena, i kako moj život, uopće, ne bi imao nikakvog smisla. Zamislite da vaša bolja polovica ode zauvijek... ne. Ne želim više razmišljati o tome. Ona je još tu. I to ću vrijeme iskoristiti. Evo, heh, baš je gledam. Leži na kauču i gleda televizor. Izgleda tako umorno, kada i je... njen izgled mi zapravo odaje i njenu psihu.
No bitno je da smo zajedno sretne/i...
Post je objavljen 29.09.2006. u 21:12 sati.