Astorija life!

Proslo je zaista dosta vremena od posljednjeg posta,pa evo da nasvrljam nesto i ja na papir.
Pocela sam pisati samo da si olaksam ove svoje iseljenicke dane, pa malo po malo otkrih i da
mi to piskaranje daje zacin svakom mom danu,i pomaze mi da mogu funkcionirati kroz ovo
tesko razdoblje moga zivota.
Vjerujem u dobre ljude, u prijateljstvo bez obzira na boju koze i vjeru,da ovaj svijet jos nije
otisao k vragu,da je moj brat negdje tamo gore i da ga nista vise ne boli...
No dobro, evo mi smo juce imali lijepo vrijeme.Poveli smo djecu u zoloski vrt,pa su se one nauzivale
slobode,da su mogle trckati bez straha da ce se nesto dogoditi, osim sto ce pasti i zaprljati se.
Na kraju nas je ipak kisa pozurila kuci,njima dvijema je bilo krivo da moraju ici, jer da nisu jos imale fan.
Pomalo mjesaju engleski, tu i tamo neku rijec, mada mi pricamo sa njima samo hrvatski.
Stariju obavezno zanima kako se sto kaze na hrvatskom, a kako na engleskom.
Prije par dana sam isla ulicom sa njima dvijema ovdje u Astoriji, jedna me zena cu kako pricam sa njima
po naski, pa zasta da poprica sa nama , jer je i ona iz nasih krajeva.Govori mi kako je to lijepo da djeca
pricaju hrvatski, jer da ima roditelja koji svoju djecu uce samo engleski.Ja imam poznanicu koja je svog
maloga ucila samo engleski, pa sada kada su dosli kuci imaju problema, jer mora uciti i nas jezik.
To je pomalo zalosno, jer djeca perfektno uce po par jezika dok su mali, odrastaju sa njima bez problema.
Ja sada vec vidim da moja starija curica,nema jos cetiri godine, ima puno veci fond rijeci od mene,pa ponekad
pitam supruga sto znaci rijec koju je izgovorila.
Sada je vrijeme da idem na nove radne zadatke, maleni se probudio,pa valja dalje u novi dan....
Hvala vam svima koji ste mi svojim toplim rijecima pruzali utjehu, i ulijevali nadu, bili tu cijelo vrijeme, od srca hvala!

Naslov je sam po sebi dovoljan,ja nemam puno sto dodati.Tuga je u meni,oko mene,monotonija joj dodaje samo jos jacinu.
Osmog je bilo dva mjeseca,a ja jos cekam da me nazove, da mi posalje poruku...
Evo i sada jedva pisem od suza,boli tako snazno, a tako zarko zelim osjetiti njegov zagrljaj,cuti njegov glas...
Kuci zovem svako malo,snaji i djeci je tesko i pretesko, za mamu ne trebam ni govoriti,to ne zeli ni jedan roditelj doziviti.
Cini mi se tako besmislen ovaj zivot,kada ti smrt otrgne dragu osobu,sve se komplet promjeni u tebi,dugo,dugo ce trebati da
prebolim,mozda do vjecnosti.Ujutro se budim sa tolikom tezinom u sebi, da mislim da bi volila samo da me puste svi.
Jedino sto me drzi je to da cemo na godinu ici kuci na par mjeseci, i da ce djeca napokon upoznati moju i njegovu familiju,babe
i dida,Katarina me svako malo pita zasto baba ne dodje da ju vidi.Djeci fali sve to, ovdje nemamo nikoga.
Mada sada mislim kakve sam srece da ce se nesto iskomplicirati kada dodje dan da idemo,jer smo mislili kako cemo ici i ove godine,
pa nije nista ispalo od toga, mozda sreca bude na mojoj strani!

Da nije bloga, ne bi mi ni palo na pamet da je 1 Maj dan koji se obiljezava u mojoj domaji.U mom mjestu se posebno obiljezava.
Vec tradicionalno se svake godine skupi veliko drustvo, uglavnom muskarci, mada se danas znaju pridruziti i zene(valjda je napredak i
prosvetljenje stiglo i u nase mjesto).
Skupe nesto kuna izmedju sebe i kupe mlade odojke, janjice, pa kada padne mrak nalozi se vatra ispred mjesnog doma, peckari se,glazba
ori,uglavnom domoljubna, i naravno slavonska.
Muski, njih oko dvadesetak idu u sumu po najvise stablo koje nadju tamo,i onda ga svi skupa uz pjesmu i svjetiljke nose u selo.
Tamo ga onda dizu i posadjuju u rupu.To je pravi podvig, jer je stablo zaista visoko i tanko, pa nije jednostavno ga posaditi da stoji uspravno,tako da uzme vremena dok ne naprave kako treba.
Poslije toga se mezi,pjeva i veseli do sitnih sati.Eto tako to izgleda u mom malom mjestu, u mojoj Slavoniji.Ovdje sam kao izgubljena u
prostoru i vremenu.Nista se vise ne obiljezava onako kako bi trebalo.Ni Uskrs, ni Bozic,ostalo da ni ne spominjem.
Fali mi ona toplina i prisnost malog mjesta, gdje svako svakoga zna, ne moras doci nekome u kucu najavljen,ljudi jos imaju vremena sjesti
i popricati uz casicu sljive i kavicu,toga uvijek ima za svakog pozvanog i nepozvanog gosta.