Proslo je zaista dosta vremena od posljednjeg posta,pa evo da nasvrljam nesto i ja na papir.
Pocela sam pisati samo da si olaksam ove svoje iseljenicke dane, pa malo po malo otkrih i da
mi to piskaranje daje zacin svakom mom danu,i pomaze mi da mogu funkcionirati kroz ovo
tesko razdoblje moga zivota.
Vjerujem u dobre ljude, u prijateljstvo bez obzira na boju koze i vjeru,da ovaj svijet jos nije
otisao k vragu,da je moj brat negdje tamo gore i da ga nista vise ne boli...
No dobro, evo mi smo juce imali lijepo vrijeme.Poveli smo djecu u zoloski vrt,pa su se one nauzivale
slobode,da su mogle trckati bez straha da ce se nesto dogoditi, osim sto ce pasti i zaprljati se.
Na kraju nas je ipak kisa pozurila kuci,njima dvijema je bilo krivo da moraju ici, jer da nisu jos imale fan.
Pomalo mjesaju engleski, tu i tamo neku rijec, mada mi pricamo sa njima samo hrvatski.
Stariju obavezno zanima kako se sto kaze na hrvatskom, a kako na engleskom.
Prije par dana sam isla ulicom sa njima dvijema ovdje u Astoriji, jedna me zena cu kako pricam sa njima
po naski, pa zasta da poprica sa nama , jer je i ona iz nasih krajeva.Govori mi kako je to lijepo da djeca
pricaju hrvatski, jer da ima roditelja koji svoju djecu uce samo engleski.Ja imam poznanicu koja je svog
maloga ucila samo engleski, pa sada kada su dosli kuci imaju problema, jer mora uciti i nas jezik.
To je pomalo zalosno, jer djeca perfektno uce po par jezika dok su mali, odrastaju sa njima bez problema.
Ja sada vec vidim da moja starija curica,nema jos cetiri godine, ima puno veci fond rijeci od mene,pa ponekad
pitam supruga sto znaci rijec koju je izgovorila.
Sada je vrijeme da idem na nove radne zadatke, maleni se probudio,pa valja dalje u novi dan....
Hvala vam svima koji ste mi svojim toplim rijecima pruzali utjehu, i ulijevali nadu, bili tu cijelo vrijeme, od srca hvala!
Post je objavljen 22.05.2006. u 14:39 sati.