Nakon devet godina suradnje s Festivalom komornog teatra došlo je do prekida. Nema više.

Ogorčena sam i ljuta. Nije mi žao angažmana, nije mi žao ni materijala i truda uloženog u ovih devet godina, nisam tražila ni honorar, ni slavu, ni statuu Zlatnog lava. Krivo mi je što sam uopće dopustila da me pogodi ovaj prekid.

Prve godine Festivala tražilo se i moljakalo od obrtnika i poduzeća sponzorstvo, prostor za objavu festivalskih plakata i programa. Svaka pomoć bila je dobrodošla. Turistička zajednica plaćala je neke troškove, između ostalog fotografe. Od osoba s fotoaparatima tražilo se da prate festivalsku vatru ulicama grada, makar da uprazno blicaju svakih par minuta, kako bi se stvorio glamur. Neki su odbili takav zahtjev. Oni koji su odradili taj dio zbivanja, teškom mukom su uspjeli naplatiti svoj rad, i to mjesecima nakon završetka Lava, i u daleko manjem iznosu od traženog i uobičajenog.

Izlog moje radnje oduvijek je bio ogledalo umaških kulturnih i sportskih zbivanja. Kao što i običavam na svom blogu, tako sam i u izlog stavljala fotografije. Pratila novine, uočavala plakate, zajedno s mužem odlazila na zbivanja i dokumentirala ih. Nakon par godina Zlatnog lava, poslala sam im mail. Da im poklanjam fotke s dotadašnjih Festivala, iz svoje arhive. "Ajme iznenađenja!!!!!!, Stvarno Vam puno Hvala. Staviti čemo fotke na internet, i naravno napisati da su to Vaše. sada ću Vam u prilog staviti i repertoar, no varijanta je radna tako da ne zamjerite na nekim greškama i sl. Vidimo se uskoro!Pozdrav"

Nakon primopredaje CD-a, slijedilo je moje intenzivnije druženje s Festivalom. Iz godine u godinu, angažirala sam se sve više i više. Posljednjih par godina prilagodila sam svoje radno vrijeme Festivalu, bila prisutna na svakom otvaranju, Okruglom stolu i zatvaranju. Reklama moje radnje nalazi se u programu, kao kompenzacija za usluge koje činim. Akreditaciju koju sam dobila isprva nisam koristila za ulazak na predstave, ali zadnje tri godine se "osilih" pa odgledah besplatno po par predstava. Kao što su besplatno sjedili i kolege novinari, o "velikim" sponzorima neću ni govoriti. Uostalom, nikad se nisam smatrala velikim sponzorom. Nalazila sam zadovoljstvo u poklanjanju seta fotografija svakom članu žirija i svakoj domaćici Festivala, a predstave koje sam odgledala bile bi popraćene malom fotoreportažom i poklonjene redatelju. Ne znam da li je to slučaj i na jednom festivalu, da li ikad fotoreporteri, novinari ili fotografi besplatno daju svoje fotografije glumcima, redateljima ili drugim celebrityjima, nije mi uopće bitno. Jelena Mihaljević, Mila Elegović, Dora Fišter Toš, Kostadinka Velkovska i drugi uzvanici srdačno i iskreno su mi zahvalili.

Obzirom da je Festival ovisan isključivo o sponzorima, štedi na sve strane pa i na opremljenosti kompjuterima i ostalim tehnikalijama. Nije mi bio problem poslati u ime Zlatnog lava desetke mailova, s prikačenim fotografijama, na adrese raznoraznih Storyja, Glorija, MetroExpressa i sličnih publikacija. Novinari i urednici trač-rubrika dolazili bi i odlazili, vječito nezadovoljni nepostojanjem skandala. Bilo je skandala, svugdje se dogodi neki skandalčić, ali o njima se nije znalo izvan uskog kruga. Niti jedna nezgodna, uvredljiva ili smiješna fotografija nije našla mjesto u mojoj pričuvi. Otkad pišem blog i donosim vijesti s Festivala, nisam koristila ovaj medij kako bih privukla čitatelje zakulisnim spletkama. To je daleko ispod mog nivoa.

Prošli tjedan primih telefonski poziv. Organizator, sav izvan sebe jer mu nisu svi sponzori odradili posao na vrijeme, izabrao moj broj i sasuo drvlje, kamenje, psovke, uvrede. Između ostalog, okarakterizirao me kao primadonu. Ha-ha, moš si mislit, baš mi odgovara. Pa mi zamjerio što svaki put kad dođe k meni u radnju, čim mi uđe netko fotokopirati, ja mam skočim raditi a njega – kao – odbacim kakti krpu. Mislim... što bi čoek htio, da mušteriju blago otkantam i pošaljem negdje drugdje fotokopirati jer mi je eto organizator jednog festivala sjeo u radnju... Nakon čovjekovog monologa, koji nije dopuštao upadice ni normalan razgovor, ostadoh sa slušalicom u ruci, blago rumena i trepćući. Već je tada bilo vrijeme da napišem mail direkciji i prekinem suradnju. Niti sam ja hostesica (uostalom, ne može se svatko ni na hostesu istresati), nit sam pomoz-blog, po godinama – pustimo na stranu obrazovanje – sam tu negdje oko mama-teta odnosa. Bez ikakvog ugovora i honorara radila sam to što sam radila. Angažiranje jednog Štajduhara za praćenje Festivala podrazumijeva nadoknadu troškova prijevoza, smještaja i hrane te odgovarajući honorar, zar ne? Par tisuća eura ot-p-r. Tuka nije prekinula suradnju. Zlatni lav počinje za nekoliko dana, obvezala sam se usmeno da ću (marljivo učiti i) raditi (i biti vjeran i iskren drug koji drži datu riječ). Neću glumiti uvrijeđenu veličinu, prijeći ću preko histeričnog ispada kao da ga nije ni bilo.

I onda se lijepo dogodi da tijekom proteklog tjedna počnu iz direkcije stizati porukice, teško shvatljivih sadržaja, promjenjivih raspoloženja. Od traženja slika sa zbivanja koja se uopće nisu dogodila, od prijedloga da mi se dan prije dostave zahtjevi što sutradan trebam odraditi, preko primjedaba na to što bih možebitno na dvije ili tri predstave došla zajedno s mužem (koji, btw. odradi dio obveza na Lavu). I završi na ovaj način, par sati uoči svečanog otvaranja:

"Poštovana gospođo, jako smo ganuti što Vas naš Festival toliko interesira i da Vam toliko znači, ali toliko je posla i svega da mi jednostavno ne možemo da brinemo za Vas. Imate svoju akreditaciju, no obavještavamo Vas da nećemo naručiti ništa od Vas. Vi slobodno pratite festival, uživajte, napravite neku dobru umjetničku fotografiju za Vaše potrebe, za blog itd. Jedino Vas molimo da nikako ne slikate za vrijeme predstave." Ideššššš.

Eto mene opet na starom radnom vremenu, fotokopiram za novčiće, ponešto prodam, učinim kakvu uslugu. Bilo Festivala il ne bilo u mom životu, meni isto dođe.