Ponedjeljak, 8.10.2007.
Ispratilo me sunčano i hladno jutro. Bus do Zagreba. Pet sati putovanja, dovoljno za razmišljanje... Nakon ručka i popodnevne kavice kod sestre, ona i ja krenusmo ka Klinici. Ulaz otvoren, muvaju se pacijenti i civili. Ulazim u sobu, u njoj medicinska sestra i jedna pacijentica. Pacijenticu znam, upoznala sam je tjedan dana prije čekajući na prvi pregled kod kirurga, a obavljala je istovremeno kad i ja i neke predoperativne preglede. Moju novu cimericu zvali su još u petak, tek što je puštena iz klinike i rekli da joj je operacija zakazana za utorak pa da se prijavi u sobu u ponedjeljak. Pitam prisutnu med. sestru kad sam ja na programu. Kaže - isto sutra. Konačno! Obuzeo me pozitivni šok. Počelo je odbrojavanje! Obrijaše mi obje dojke i izbrijaše pazuhe do savršenstva. Dobih pol tablete za smirenje. I zabranu ića i pića od 22 h na dalje. Zovem muža, dogovaramo da sutradan ujutro ranom zorom krene za Zagreb.

Utorak, 9.10.2007.
Rano ujutro u sobu ulazi mladić u bijelom, pozdravlja i navlači jednokratne rukavice. Zgledamo se cimerica i ja, proučavamo ga ispitivački, ne znamo kojim poslom dolazi. Nakon par sekundi nedoumice, pitam ga što će nam raditi. Već sam bila spremna dić gornji dio pidžame i pokazat mu cicu. Ionako je većina osoblja ovdje zbog naših cica i ostalih organa... Zbunjeni dečec veli da je došao pospremiti krevete. Pih...

Nakon vizite i najave operacije za cimericu i mene, otuširah se po uputama nalijepljenim na vratima kupaonice. Počinje nervozno iščekivanje. Muž je stigao iz Umaga, sestra nije otišla raditi. Pravili su mi društvo cijelo jutro. Od nervoze prohodala sam hodnikom kilometre, ispratila svakog zamotanog pacijenta na krevetu kojeg su uvozili u lift. Oko podneva dobih još pola smirujuće tablete i ubrzo dođoše po mene s kotrljajućim krevetom. Polegoše me u pidžami, omotaše plahtom i povezoše prema liftu. Pred liftom još uhvatih mužev poljubac i sestrin osmijeh ohrabrenja. Spustiše me na 2. kat, gdje su operacijske dvorane i Služba za intenzivnu njegu. Skinuše me do gaća i predaše drugoj ekipi. U prohladnoj dvorani sama se prebacih na stol. Prišla mi je jedna zelena spodoba, predstavila se kao anesteziologinja, pitala koliko sam teška. Pak mi svezaše lijevu ruku zavojem za mekanu polugu koja je postavljena uz operacioni stol, kako bih oslobodila dojku za rezuckanje i opservacije. Desnu mi ruku razapeše i uvališe na nadlanicu onu grdu igletinu s dva ventila. Ubrzo mi valovi trnaca pojuriše tijelom i utonuh...

Maska na licu, glasovi. "Probudite se!". Pogled na sat lijevo od kreveta. 14 h. Polusvjesna svog stanja, mjesta na kojem se nalazim, utonuh u san bez snova. Ponekad se i probudih, ali pod utjecajem narkoze ponovo me hvatao hrkljuš. U trenucima lucidnosti čula sam sestru kako mi govori da me suprug pozdravlja. Rekoh joj da uzvraćam pozdrav i poručujem mužu da ide doma... I tako i tako ga ne mogu vidjeti, pitanje je kak će mi sutra biti. Očigledno da baš i neću za jedan dan izjuriti iz bolnice. Bolje mu je da ode Potočnicama. Mobitele, na sreću, imamo, čut ću se već s njima...

Svijest mi se razbistrila tek oko 18 h. Oko mene instrumenti, masku više nisam imala, u ruku s ventilima curi infuzija. Mlađahne sestre pregledavaju, mjere, zapisuju. Registriram potpuno nepoznatu prostoriju, hrpu aparata, zvukove bip-bipanja, prigušene glasove, zvukove bauštelaca izdaleka. Činjenica da mi je čvrsto zamotana lijeva dojka ali i pazuh oduze mi dah. Šok. Kako? ZAŠTO? Zar mi nije radiologinja na Klinici rekla da mi apsolutno ništa sumnjivo nije našla oko same kvržice?! Ovako sama, nemoćna, krhka, bolna, pokušah doći do logičnog odgovora na pitanje koje je bubnjalo u glavi... Nakon vječnosti preispitivanja i napinjanja sivih stanica, dođoh do zaključka - Ma, bolje nek je vani i više od potrebnog, time je manja vjerojatnost da će mi ponavljati operaciju...

U šok-sobi spoznah i da mi iz tijela vire dvije cjevčice. A na krajevima tih cjevčica - vrećice. Drenovi. Jedan iz dojke, jedan iz pazuha. Strahovito iskustvo i suočavanje s vlastitim strahom - em mi curi krv i limfa, em ću to morati vucarati za sobom, gledati gustu tamnocrvenu tekućinu kako kapa iz tijela. Te su cjevčice i vrećice bile jedan od bolničkih dodataka za koji sam bila stoposto sigurna da se MENI neće dogoditi. Je, drek...

Navečer sam uspjela čak i popapati žgance. Ruke malo drhtale, tijelo se ukočilo u strahu da se neki šav ne odveže, al ajd... No, tlak mi je bio strašno nizak. Još kad su me priključili na automatski tlakomjer pa mi se rukavica instrumenta svako malo napuhivala i stiskala a zvučni signali otkrivali da su dohvatili otkucaje moga bila, počela sam svako malo provjeravati brojke na monitoru ponad glave. Otkucaji srca - od 55 do 67 u minuti. Gornji tlakić od 87 do 95, donji 55. Ups...