Umaške mažoretkinje proslavile su jučer 10 godina djelovanja.






Tri su grupe mažoretkinja – juniorke:




kadetkinje:




i seniorke:




Gošće koje su se odazvale pozivu naših mažoretkinja da im uveličaju desetu godišnjicu osnivanja -

Riječanke,




Puležanke




i Rovinjke.




Opuštena atmosfera nakon službenog dijela programa (salsa):




Zajednička fotka za kraj:




Bijaše to prilika za usporedbu. Uniforme gošći – maštovite, krasne. Čak imaju i jednake gaćice ispod prpošnih suknjica. Čizme – divne. Zelene vilenjakinje iz Pule - nose i usred ljeta sjajne deblje najlonke.... Sigurno su zavidjele ostalima. Glazba i koreografije – totalno različite od "naših". Ali, Bože moj, to sve ovisi o trenerima i naklonostima i mogućnostima djevojaka... Riječankama često ispadaju štapovi. Ali su nasmiješene. SVE su gostujuće mažoretkinje nasmiješene. Namješteno ili ne, ali ih je prekrasno vidjeti. To našima nedostaje. Ne svima, neke su prirodno opuštene i nasmiješene. I takve se ističu, itekako. Ali onda ostale kvare dojam. Šteta. Jer, to je slobodna aktivnost, nešto što bi trebalo donositi radost. Pa što ako nekoj padne štap?! Nabaciš razoružavajući osmijeh, slegneš ramenima i podigneš ga prvom prilikom. Pa što ako slučajno zaboraviš korak?! Potrudit ćeš se da slijedeći put ne pogriješiš.

Naše su mažoretkinje organizirane unutar Pokreta za kulturu i zabavu "Gaia". Financiraju se iz gradskog proračuna i mjesečnih članarina mažoretkinja. Do lani smo plaćali 50 kn, a onda je mjesečna naknada poduplana. O financijama neću i ne znam, no čini mi se da bi se moglo daleko više učiniti s tim novcem.

Samo seniorke imaju čizme. Uniforme se naslijeđuju. One prve sašivene su po mjeri, ali se s godinama izmijenila hrpa djevojčica u toj odjeći. Tako da moja Potočnica dobije ili preširoku suknju ili sako predugačkih rukava, il joj kapa pada prek očiju... Snalazim se kako mogu, tako i ostale mame. Tijekom vremena, promijenile su se neke uniforme. Ili se prekrajaju. Od dugačkih suknji slijedeće sezone naprave se minice ili prsluci, i tako... Ljeti su djevojčice i djevojke najčešće u suknjicama i svojim majicama, osim ako je neka prigoda – na Dan rajčice znaju dobiti majice sponzora i slično. Kad trenerica kaže da trebaju donijeti majice na bretele, većina ih se pojavi u takvim majicama ali neke dođu u majicama s kratkim rukavima. Ako se kaže da se odijenu jednobojne majice, neke se curke šarene s aplikacijama po grudima... Kadetkinje i juniorke nemaju cipele ili čizme u sklopu uniforme, nego nose svoju obuću. Tu tek ima šarenila... Kako da obitelj koja jedva krpa kraj s krajem osigura svojoj mažoretkinji bijele tenisice ili crne čizme ako su početkom školske godine kupili obuću sukladno željama djeteta i debljini novčanika?! Moja Potočnica pri izboru odjeće već godinama vodi računa o tome da li će pasati uz uniformu.

Naše mažoretkinje ne sudjeluju na smotrama mažoretkinja. Do nedavno se nisu imale s kim uspoređivati... Svake godine dolazi do promjena. Neke djevojke odlaze na školovanje u druge gradove i prekidaju mažoretsku karijeru. Mijenjaju se predvodnice. Dolazi do koškanja unutar grupa. Ne prelazi cijela generacija u stariju skupinu. Neke djevojčice, već stasale za stariju grupu, ostaju u svojoj kao pomoć novopridošlima. Neke se curke ističu gracioznošću, neke godinama poluglasno broje korake.

Nadam se da će doći do poboljšanja uvjeta rada mažoretkinja. Govori se o učlanjenju u jedno od udruženja mažoretkinja. O posjeti nekoj smotri. O sudjelovanju na smotrama. Željeli bismo da djevojke imaju ljepše uniforme, da sve dobiju odgovarajuću obuću. Zalaganjem i financiranjem svih zainteresiranih. I – usrdno se nadam – da ćemo ubrzo svi biti zadovoljni. I ostati zdravi. Jer nekima sekiracija oko usklađivanja i osiguravanja uvjeta za rad počinje nagrizati zdravlje...



E da, molim pomoć. Drage mame i peračice odjeće, imate li savjet za čišćenje mrlja od coca-cole na obojanoj pamučnoj majici? Potočnicu je frendica poslije fešte pošpricala... po novoj novcatoj majici koju je dobila za tu prigodu...