Od petka do nedjelje u Umagu, točnije – Stella Marisu (turističko naselje, poznato po stadionu za ATP), održavala se završnica državnog prvenstva kadetkinja u rukometu. Toliko sam uspjela poloviti informacija po Internetu. Niti članka u Glasu Istre, niti plakata u gradu. Da nije starija Potočnica s mažoretkinjama sudjelovala u otvaranju i zatvaranju Prvenstva, ne bismo imali pojma što se događa u gradu. Tako smo nedjeljno podne proveli žestoko navijajući za Opatijke, srčane djevojčice koje su u posljednjim minutama izborile naslov. Atmosfera uzavrela, bodrenje uzvicima i pjesmom, prekrasan doživljaj. Vjerujem da su curke uspjele bar malo uživati i u lijepom vremenu i prirodi koju pruža bablje ljeto u Stella Marisu, relativno toplo more (neki su se kupali tog jutra), nestašnim vjevericama koje jurcaju po šumicama i skupljaju jesenje plodove. Nakon natjecanja, razišlo se šareno mlado mnoštvo. Neke rukometašice u buseve, neke u kombije, neke osobnim automobilima krenuše kućama. I nije prošlo ni pol sata od svečane dodjele nagrada, opustio Stella Maris. Pokupismo svoju mažoretkinju i pravac doma.

Nakon ručka i kratkog odmora, sjeli u auto. Oboružali se kartonskom kutijom, dalekozorom i fotićem. Na izlet. Kao što rekoh, Buje-Triban-Martinčići-Marušići.



Prošli pored skretanja za Šumariju (drugom zgodom ćemo i tamo). Malo dalje uparkirali tutača na nekom proširenju uz cestu, na ulasku u šumu i krenuli u avanturu. Starija Potočnica morala je donijeti jesenje plodove iz šume, ali primorske.

E, sad ću ja malo glumiti šUMarku... Bijaše ovo gemišt-šuma. Proveli smo nekih pola sata, probijajući se kroz paučinu i isprepletene grane srušenih stabala. Morali smo osluškivati zvukove (ptičica poj), zapaziti mirise (vlaga, baš i nije neki miris), boje (još uvijek prevladava zelena boja, ponegdje se samo zažutilo ili pocrvenjelo lišće) i životinje. Mahovina, plijesan, poneki cvjetić, meka podloga od opalog lišća i trulih grana, pauci i ptičice, poneka gljivica, nešto malo šipka.



Zašli pristojno duboko u šumu, pa se nakon nekog vremena odlučili vratiti. Mlađa Potočnica preuzela vodstvo, kao – zna ona natrag. Je, sunce je bilo ravno pred nama kad smo kretali. Sad bi trebalo biti točno iza leđa. Ali, sončece presvetlo se malo zanijelo prema zapadu, pa smo izbili na cestu stotinjak metara "nizvodno". Bar smo se našetali i našli hrpu zanimljivosti.



Tajo nas odvezao malo dalje i nagradio pogledom na Oprtalj. Sparkali se na brdo nasuprot mjestašcu, puknuo pogled (a bura je prethodno puhala, pa smo znali da će se sve lijepo vidjeti) i na Motovun i na Oprtalj i okolna brda.



Kroz seoce samo prošli, uslikala i školu u kojoj sam onomadne radila:



Spustili se niz suprotnu brdicu, po serpentinama, usput kroz krošnje drveća ugledali jezero Butoniga (umjetno jezero sagrađeno 1988. iz kojeg se pitkom vodom snabdijeva veliki dio Istre):



I osvanuli u Livadama. Ostatak priče znate.