U ponedjeljak započelo reprizno emitiranje serije "Slučajni partneri" ilitiga "Blue moon". Kad mi je dragi prošli tjedan to najavio, samo smo se pogledali i nasmijali. Jer, lani smo intenzivno razmišljali o toj seriji. Planirali smo napraviti reklamu za radnju i imali raznorazne ideje. Na kraju smo, u suradnji s lokalnom radio postajom, realizirali reklamu baš u stilu serije. Ideja je da netko bira krivi broj i ja mu se javljam. U stilu telefonistice koja se javlja u agenciji "Blue moon", počinjem nabrajati što sve nudim u svojoj radnji, čovjek me pokušava prekinuti i dolazi do riječi tek kad na kraju izgovorim (ono moje legendarno ): "Što mogu učiniti za Vas?".

Kad se samo sjetim kakvu sam tremu imala uoči snimanja reklame! Već smo bili snimili dvije reklame. Jednu su u potpunosti odglumili djelatnici radio postaje. U drugoj sam izgovorila cijelu jednu rečenicu. Kad sam direktoru objasnila kako sam zamislila tu treću reklamu, ispalio je da ću ja to izrecitirati. Jooj. Dan uoči dogovorenog snimanja na poslu sam si skicirala što bih sve trebala izgovoriti. Reklama je trebala trajati najviše minutu i pol. Vježbala sam, potiho, da me ne čuju vani na ulici pa pomisle da sam prošvikala.

Na dan D ujutro sam imala trčkalicu. Ja to ne mogu , meni će drhtati glas, grlo će mi se osušiti, pa kako ću ja, svašta mi se motalo po glavi. I onda otišla na mjesto zločina. Tamo me čekao direktor. Popričali još malo o ideji, pokazala mu što sam napisala. I čovjek mi tutnuo mikrofon pred usta i zapovijedio da počnem. Ponovila sam tiradu par puta. Najbolji je bio prvi snimak, kao što je čovjek i predvidio. Tada nam se pridružio drugi glumac. Moj omiljeni DJ. Čovjek pred kojim sam imala velku tremu, jer je većinu reklama i džinglova odglumio on. Svojim baršunastim glasom. Odslušao je par puta moj dio reklame. Sad je trebalo nadosnimiti njegov pokušaj ubacivanja u tu moju rijeku riječi. Nabacano je par ideja, odlučili smo se za jednu, čovjek je napisao natuknice na papir, uključio mikrofon i počeo... Odslušali smo kompletnu reklamu jednom. Udarili se smijati ko blesavi. Drugi, treći put. I dalje smo se smijali. Stigla je direktorova žema, najveći i najobjektivniji kritičar. Smijala se i ona. Pozvala sam dragog da dođe. Smijao se i on. Onda smo nazvali Potočnice doma, rekli da upale radio i odslušaju reklamu. Pustili naš uradak u eter. Zvoni mobitel, cure umiru od smijeha. Pitaju kako mogu tako brzo pričati. Pih. Brzo pišem, puno pričam a mogu i brzo...

Direktor radio postaje je tu negdje naših godina, i žena mu, ni DJ nije daleko od naše generacije. Ja sva sretna što su se uopće sjetili serije koja me inspirirala. Čisto sumnjam da je itko osim nas odabranih povezao ta dva pojma. Hrpa ljudi koja je čula tu našu reklamu prihvatila ju je jednostavno kao pošalicu i podsjetnik na tamo jednu gospoju koja se bavi svime time što je nabrojala i čami (ne čučeći, nego sjedeći) i čeka da joj netko naiđe ne bi li zaradila koju kunu. E, sad kad se serija ponovo emitira bila bi fora pustiti reklamu. Bit će i toga, no prvo moram riješiti financije.