Školica. Ovaj tjedan se opet mijenja raspored. Svaku promjenu bilježim si na poslovni kompić, da znam. Kad trebam ići po mlađu i kad mi dolazi starija. Mlađa ima dva dana u tjednu po četiri sata. Zatvorim privremeno radnju, pa je odem dočekati na parkiralištu kod Doma zdravlja. Gdje se raja parkira kako tko stigne. Nasred parkirališta asfaltiran otok, povezan malim zebrama sa školskom stazom i prometnom ulicom. Na otoku sparkirani auti. Neka dječica proguravaju se između tih auta, dok druga hodaju po parkiralištu. Onako maleni, ne vide se kroz zadnje staklo auta pa ih vozač na izlasku lako može trknuti. Znala sam lani zvati policiju da kazni i makne te bahate i lijene vozače koji parkiraju po otoku. Nikad ništa. Ujutro zna dežurati jedan policajac na tom pješačkom prijelazu. Samo stoji i gleda. Gužva, roditelji se uparkiravaju pred talijanskom školom, zakrče prilaz školskom autobusu, on zaustavlja promet na ulici, auti ga zaobilaze pred zebrom. Nikom ništa. Dobro da ima malo stradavanja, kakvih budala ima za volanom.

Dežurstvo u kuhinji prošlo bez problema. Bilo je malo naporno, ali Bože dragi... Potočnica je odradila prvi školski sat a onda se išla javiti kuharicama. Tijekom nastave triput se priprema marenda. Nakon drugog sata za drugašiće, trećaše i četvrtaše, nakon trećeg sata za petaše i šestaše. Imaju po petnaest minuta za stuštit se niz stepenice, sjesti za stol i pojesti pripremljeno jelo. Sedmaši i osmaši jedu poslije četvrtog sata, i imaju deset minuta. U kuhinji, dežurni učenici tijekom drugog sata pripremaju pribor za jelo, kuharice stavljaju hranu (u petak je bio puding i napolitanke). Čim netko pojede, dežurni pokupe posuđe i nose na pranje. Tete kuharice imaju i stroj za pranje posuđa, jupi, tako da samo moraju isplahnuti tanjure i šalice. Stolovi se čiste i pripremaju za drugu turu. I onda još jednom tako. Kuhinjsko dežurstvo prestaje peti sat. Potočnica je došla uzbuđena i umorna. Novo dežurstvo čeka je za tri tjedna. Dežuraju samo šesti razredi, u tri razreda ima ih po 21, taman se ponovno nađu u kuhinji bar njih tri.

Danas moje veliko dijete ima OSAM sati. Šest predmeta. Sedmi i osmi sat informatika, izborni predmet. Za poludjeti. Odrasli jedva odrade svojih sedam sati posla, a kamoli djeca. Dolazi doma u pol tri. Bit će izmoždena. Jučer je isto došla umorna. Imala TZK, tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Trčali su tisuću metara. Lipsala je. Zaboljelo je ispod rebara, jedva je došla do daha. Tužna, jadna, jer joj je učitelj rekao da joj je rezultat za dvojku. Pa neka. Ali je zato bila najbrža u razredu u savladavanju poligona unatrag!

Počeli su treninzi mažoretkinja. Ove godine se održavaju ponedjeljkom i srijedom navečer. Imaju cure problema s prostorom za treninge. Jedno vrijeme su trenirale u kinu, pa ih je Učilište otpililo, a i zbog predstava morale su odgađati ili gubiti treninge. Onda su vježbale u školskoj dvorani. Dvorana je pak rasprodana cijeli dan, i za školske aktivnosti i za rekreaciju odraslih. Sad su dobili na korištenje sportsku dvoranu talijanske škole. Do kada, ne zna se, sretne su što su uopće nešto dobile. I da, udvostručili su naknadu, školarinu, kako li se to već zove. Od sada plaćamo stotku mjesečno. Ako će to značiti ljepše uniforme, mašala.

Za budokai ravnatelj još ništa ne obavještava. Kad počne i to, opet smo u ustaljenom ritmu. Posao, škola, treninzi. Vikendom biciklijade, rolanje, izleti. Posljednji vikend u rujnu čeka nas berba u Popovači. Da i to skinemo s dnevnog reda, da odradimo prvu godinu nakon tajine smrti, pa ćemo poslije vidjeti što ćemo s tim vinogradom. Mama se stalno prepire sa šogorom oko njege vinograda. On, mlađi, s mogućnošću dobivanja informacija preko Interneta i u časopisima, provodi svoju politiku. E, al starci su prije radili ovako. Pa kad on šprica, šprica sa skupljim kemikalijama koje su otpornije na kišu i ne zahtijevaju često zalijevanje. Ajde ti to objasni staroj majci. Ona ne zna ni za kakav drugi način nego za njen i tajin. I tako....

E da, još nešto. Jučer je u školu konačno stigla ona prijateljica velike Potočnice s kojom je moja curka trebala provesti nekoliko dana u Zadru. Pa pita moje veliko mače frendicu si što se to dogodilo ovog ljeta. Priča kaže da je nazovi-frendica odmah nakon ATP-ja išla u Zadar, a nije ponijela mobitel. Kad joj je tata donio iz Umaga mobitel, na njemu nije bilo nikakve obavijesti da ju je ova moja zvala ili slala poruke. Pa je jel-frendica nakon toga išla negdje drugdje i tako. Kune se to dijete da ni njena mater nije imala nikakvu obavijest da sam je dvaput zvala. Ali nije znala pišulja objasniti zašto ona sama nije nazvala Potočnicu, bilo kada, i rekla joj da se planovi mijenjaju i nema ništa od zajedničkog ljetovanja. Ili zašto njena mater, samoinicijativno (kad niti njen mobitel ne daje obavijesti o pozivima) nije mene nazvala i obavijestila me o promjeni plana. Ma, mislim...