Dočekali smo sinoć Severinu. Stigla je koju minuticu prije deset. Već smo bili u niskom startu za povratak kući. Stigli smo oko pola 9. Na travnjaku ispred hotela Maestral pozornica, par šankova, dječje igralište. Stotinjak ljudi. Iz zvučnika brenči glazba, Gustafi. Sitna se dječica igraju, trčkaraju po travi. Temperatura ugodna, nebo vedro, zvijezde iznad nas... Seve je stigla iz mraka, u Tuaregu, pojavila se i zasjala na pozornici. Možete vi reći što god želite, ali ženska je mrak. Održala je koncert u trajanju od dva i pol sata, pjevala iz sveg glasa, plesala, skakala, šalila se na svoj račun, izvrsno komunicirala s publikom. Skupilo se dosta ljudi (nemojte me pitati koliko, ja sam žensko, i još k tome plavuša), iz šumaraka i hotela na prve taktove slila se raja na travu. Mi smo stajali u prvom redu. Potočnice se objesile na ogradu i nisu puštale do kraja koncerta. Evo nešto sličica, koliko se dalo napraviti malim digitalcem.




Svaka joj čast. Izgleda ko avion. Ima 34 godine. Tražila je u publici nekoga tko je rođen ´72, da se može usporediti s vršnjakinjom (baš tipično ženski). Sigurna sam da izgleda bolje od većine.

Nije jedina koja kasni, koliko koncerata nije počelo na vrijeme. A ona ima razloga da bude zvijezda, i neka kasni. Ne znam kakva je u kontaktu s novinarima, ali nama nije ništa glumatala. Dala je svu sebe u ta dva i pol sata. I onako, malkoc, drago mi je što nam je rođendan isti dan ;)) Kao da je djelić zvjezdane prašine pao i na mene samom tom činjenicom. Tko zna, kad narastem možda postanem njena osobna fotografkinja...