Manča, u ovim krajevima. I ne merem se sjetiti kako se još može zvati... Hvala, studena, pametno djevojče! Bakšiš, trinkgeld. Yes!

Jučer mi čovjek ostavi ŠEST kuna manče. Ej, šest! Umjesto četiri, koliko je iznosio račun, ostavi mi papirić s Motovunom (čitali ste, jelte?!). Nis´ mogla sebi dojti... Svakog kupca i nekupca ispratim s osmijehom, i njega sam. Zažutili se moji zubi u svoj svojoj ljepoti...

Neko vrijeme sam radila u duty free shopu. Plaćalo se u markama i drugim stranim valutama. Nakon par mjeseci naukovanja kao prodavačica pelena, deterdženta, cigareta, pa ondak i televizora i videa, posadiše me na blagajnu. Pa sam vrtila nofce po rukama. Svakojake nofce. Imala sam divnog učitelja (kume, mah-mah!), koji me je uveo u svijet novčanica. Kako opipati, kako sortirati, na koji način vratiti, i najvažnije – gdje staviti manču.

Stranci bi ostavljali bar marku-dvije kao napojnicu. Nikad nisu uzimali kovanice manje od marke. Talijanci bi eventualno uzimali kovanice od 500 lira. A znalo se dogoditi da nam kupac ostavi i desetak maraka.

Po tadašnjim zakonima, duty free shopovi su se ugasili (osim onih na graničnim prijelazima poput Macelja – gdje sam bila instalirala svoj program, aha!) ali se stvorila mogućnost otvaranja specijaliziranog skladišta za nautičare. Pa smo se preselili u prostor tik do carinskog gata i opskrbljivali bogate jahtaše dijelovima za plovila, odjećom za plovidbu, reketima za tenis, parfemima za gospe, i cigarama i cigaretlinama.

Obzirom na nivo i potkoženost tih novih kupaca, nije ni čudo da su napojnice bile ohoho. Što smo radili s tim nofcima? Jednom mjesečno ili u dva mjeseca otišli bismo svi uđuture na večeru. Tad sam i imala prilike isprobati tartufe i birana vina. Gazde konoba su nas uvijek dobro nahranile i napojile. Bilo nas je uvijek bar deset, znalo se skupiti i dvadeset. I, koliko se sjećam, niti jednom nije trebalo ceh nadoplatiti vlastitim novcem. Iako su i plaće bile zaista dobre, pače nadprosječne.

Kad sam prešla u privatluk, prvih godina rada još se našlo ljudi, što turista, što domaćih izdajnika, koji bi ostavili napojnicu. Unatrag četiri-pet godina rijetko tko ostavi više nego treba ili ne primi kusur. I to su većinom domaći kupci, što jest jest. Česi, Mesi, Lesi i Slovaci nikad ne ostavljaju manču. Očekuju kusur do u lipu. Zbog njih sam i cijene zaokružila na kune, bez lipa. Jer sam u blagajni morala imati tri kile kovanica.

Ja, recimo na primjer, ostavim obvezno manču frizerki. U Konzumu nikad ne primam žute kovanice, vrlo često ostavim i sve lipe. U omiljenom ljetnom kafiću najčešće dajem kovanice pa me cure zbog toga vole. Kad se skupi naše društvo u istom tom kafiću, par puta mjesečno (puno li ljetnih mjeseci, usput budi rečeno) uvijek ostavimo manču. I u pizzeriji, kad odemo s Potočnicama. I to je to. Nije puno, al čovjeka veseli. I mene, koja sam u prilici dati nešto malo više, i onog koji prima.