Skoro prošla subota. Pokušavala sam jutros staviti post, trudila se jako, svako malo provjeravala radi li editor, ali jok. Jedino što sam uspjela komentirati jednom dragom blogeru i dalje ćorak. Eto me opet, nakon klizanja i vrućeg čaja. Velika Potočnica je pozvana na rođendan, ali će i to društvo na klizanje. Još samo ovaj vikend radi klizalište, a slijedeći vikend stižu maškare u naš grad. Trebam dovršiti mažoretkinji dio odjeće, o ostalom brine njihova udruga. Velika je Potočnica u ponedjeljak osvojila četvrto mjesto iz gradskog natjecanja u matematici, još uvijek ne zna ide li na županijsko. U srijedu je – na natjecanju iz zemljopisa – podijelila treće mjesto s još dvoje učenika. I tu se ne zna ide li dalje ili ne. Ne zamara se previše time, sretna je osvojenim a mi jako ponosni. Treba sad nadoknaditi izostanke s nastave i uhvatiti ritam za dalje.

Jučer smo dragi i ja protumarali novim Getrojem u Umagu. Sad su nam Konzum, Plodine i Getro u blizini. Cijene su niže u Getrou, bar po onome što smo zapamtili. Eto, pečenu kokicu platili smo 20 kn, a u Plodinama su po 25. I kupila sam si novu dugačku jaknu, u zamjenu za prošlogodišnju s placa. Platila 120 kn, a stara, već poderana i s manjkom gumbi ide u šturc.

Sinoć su nam prijatelji ostavili jedno svoje dijete dok su bili na nekoj predstavi. Cika i vika, pekli kokice, na TV-u »Grčko vjenčanje« pa su crkavali od smijeha. Uspjela sam oprati svo suđe, da me ne dočeka danas nakon posla. Baveći se tim tako dosadnim poslom, prevrtila sam sve ove događaje unatrag dva tjedna, posložila neke kockice. Što je bilo, bilo je. Tatu vratiti ne mogu, zdravlje je zasad dobro, posao će valjda krenuti. Poslala sam ovaj tjedan par ponuda za suradnju, vidjet ćemo hoće li se tkogod udostojiti odgovoriti. Evo nam uskoro i proljeća. Vjerujem u budućnost. Nadam se da će nam – barem većini – sumorne teme nestati s dnevnog reda. Lijepo se provedite!