Veljača. Moja starija Potočnica krajem mjeseca navršava jedanaest godina. Teško se navikavam na to brojanje godina. Sad je to već mala frajla. A kao da sam je neki dan rodila...

Završila sam faks 1987. Univerzijada. To sisačko ljeto nezaboravno. Stalna događanja, sve je vrvjelo od života. U veselom ljetnom ritmu dogodila se ljubav. On je radio, ja sam pisala molbe za posao. Dobila posao u Bujama, odselila. On dolazio, jednom-dvaput mjesečno. Našla mu posao. Novu 1989. dočekali u Umagu, sa sisačkim društvom. Nakon par dana doselio je k meni i počeo raditi. Tog proljeća smo se vjenčali.

Živjeli tako, provodili slobodno vrijeme u izletima, šetnji. Promijenila posao. U 10. tjednu prve trudnoće, veljača 1991. završila u koparskoj bolnici, kamenoj i hladnoj. Izgubila bebu. Izgubila posao. Preselili s brda, iz vlažne i mračne garsonijere na more, u potkrovlje. Gore daske, dolje daske, bez kanalizacije, vode, struje. Svjetlost dopirala s par golubinjih prozora (onih okruglih, tavanskih). Polako sređivali svoju slobodicu. Otkupili stan. Jesen te godine – opet u Kopru, lažna trudnoća. Počelo slati muškarce na bojišta. Muža poslali u Pulu, zračnu luku. Na sreću, brzo se vratio. Ponovo se zaposlila. Listopad 1992., 14. tjedan druge trudnoće, završila u Rijeci. Izgubila bebu, kažu da je bila curica.

Promijenila ginekologa. Krenula na ispitivanja. Bruceloza po Wrightu, toksoplazmoza, lysteria, citomegalovirus, Chlamydia trachomatis, kariogram. Dvije godine obilazaka doktora, riječko Sveučilište, Zavod za zaštitu zdravlja u Rockefellerovoj – ZG. Svaki novi nalaz – novo iščekivanje. Ako je pozitivan, bar znamo što je problem. Ako je negativan, što dalje?! Sve je bilo negativno, baš sve.

Svi su ti događaji samo učvrstili našu ljubav. Njegovi nas starci tješili da smo još uvijek mladi i imamo vremena. Moji jednostavno nisu mogli pružiti utjehu, kukali i uzdisali (ne zamjeram im, spašavali su vlastitu glavu u Sisku). I dragi i ja odlučili. Dat ću otkaz, posao je bio strahovito stresan. Kupit ćemo micu-macu, maziti je i paziti (i zvati Đuro). U svibnju 1994. dala sam otkaz. Firma privatna, bez godišnjeg odmora, rad svaki dan, gazda zmaj. Iskitio me raznoraznim imenima, mjesec dana otkaznog roka rintala sam za troje. Ali i procvjetala, veseleći se unaprijed ljetu i odmoru. I zatrudnjela, zadnjeg radnog dana! Najnormalnije iznijela trudnoću, rodila našu prvu Potočnicu (napisali mi: stara prvorotkinja, bezobraznici bezobrazni)...

Eto, ovo je moja priča. Sretnog završetka (u 37. sam rodila i drugu Potočnicu, aha). Imala sam utjehu, volju, želju. Imala i prijatelje, otvoreno im pričala o svojim problemima. Zajedno sa mnom iščekivali su svaki nalaz, najavu trudnoće. Tada nije bilo vas, neznani čitači i prijatelji, da me i vi savjetujete i tješite. Ali možda ovom pričom ja utješim nekoga, dam mu mrvu snage i volje da nastavi s ostvarivanjem svojih snova...