Jutros sam se vratila doma, s koncerta Miroslava Škore u zagrebačkom Domu sportova. Nije mi žao neprospavane noći i deset sati putovanja busom, vrijedilo je. Srce mi je veliko i puno. Pozitivne emocije, ponos, razdraganost. Tisuće grla pjevalo je, a na kraju koncerta uzvikivalo ime grada-heroja. (A jučer, pri dolasku u prijestolnicu, vidjeh na Autobusnom kolodvoru izložbu fotografija razrušenog Vukovara...)

Ovim sam koncertom popunila kvotu za ovu godinu. Uspjela sam otići na Bijelo dugme u Zagrebu, Škorin i Balaševićev koncert u Umagu. Žao mi je što nisam bila na koncertu Novih fosila, ali sam bar odgledala snimku. Skupilo se lijepih doživljaja ove godine. U taj dojmljivi skup mogu ubrojati i godišnjicu mature. Svaki taj događaj vratio mi je dio mladosti. Kakav botox, kakvi bakrači...

Slijedeće godine planiram na koncert Dade Topića i grupe Time (barem je u Retromaniji bila najava za koncert u ožujku). Voljela bih otići poslušati Josipu Lisac, na tradicionalnom druženju u slavu besmrtne ljubavi prema Karlu.

I neću se obazirati na komentare da sam prestara za to ili upite – kako mogu ići sama. Pa djeca su mi dovoljno velika da mogu ići sa mnom i mužem, ili da ih mogu ostaviti kod sestre u Zagrebu, ili da ih ostavim s mužem. I zašto bih uopće prestala ići na koncerte?! Dok sam živjela u Zagrebu, bila sam na svim Balaševićevim koncertima, na Ribljoj čorbi, koncertima znanih i neznanih bendovima po klubovima, na bazenima. Bila sam s familijom na koncertu Tonyja Cetinskog, muž s curama ode slušati Karmu, Coloniju, Ivanu Banfić, sama sam dvaput gledala koncert Dade Topića, bili smo na izboru za Elite model, slušali Petra Graška i Alku, uživali za vrijeme ATP turnira u svirkama Gorana Griffa i njegovog benda. Pored svih svjetskih i osobnih problema, treba se znati opustiti i naći sebe u dva sata glazbe za dušu. Ne košta previše, a izvrsna je masaža za srce.