29.06.2006., četvrtak
Uzurpiranje javne površine
Ovih dana se naveliko pisalo, pričalo i prikazivalo o rušenjima na Viru i uzurpiranju državnog dobra. Sunce udara u glavu, ljudi svašta sebi počinju umišljati pa i to da su gazde tamo di nije njihovo nego sveopće. Ne tribamo ići do Zadarske županije kad takve slučajeve imamo i u Trilju.
Naime, nakon asfaltiranja pripadajućeg parkinga, vlasnici jednog od turističko-ugostiteljskih objekata u našem mistu su osim svoje parcele priručnim zaprekama ogradili i pločnik uz državnu cestu. Iz kojih interesa, možemo samo pretpostavljati, bit će ne žele da parkira uz cestu niko osim njihovih gostiju. Sad, problem je u tome što su se ogradili prostor koji pripada Hrvatskim cestama.
Tuđe 'oćemo, svoje ne damo
Na navedeni slučaj sam među ostalima osobno upozorio gradonačelnika Sarača i komunalno redarstvo. Kako mi je kazao, svjestan je problema i nastojati će ga brzo riješiti, ali mu je otežavajuća okolnost što je navedeni prostor u nadležnosti već spomenute državne firme koja zasad ništa ne poduzima.
Neznam, ali se ne bi u ovom slučaju puno premišljao. Te prepreke komunalno redarstvo triba maknuti i napisati prijavu - bez obzira na ažurnost našeg prekršajnog sudstva koje jedino zna naplatit 300 kn nakon šta policajci iskoče iz zasjede iza busa uz cestu, ali ne i ovakve slučajeve. S druge strane, ima tu veza i vezica, kontakata i poznanstava, ali zašto bi običnog građanina to tribalo zanimat? Nek svak radi svoj posa bez obzira na socijalni status.
Zamalo uteče!
Čitatelji Trilj onlinea ovom prigodom mogu vidit sliku vinovnika događaja, u mistu poznatog kao menadžer godine. Nakon šta sam vidio prepreke, ponio sam digitalac i uslikao ih, ali je navedeni eminentni građanin brzim korakom pobjegao iz kadra, ali ipak ne tako brzo da ne bi ostao na slici. Prije toga je vrlo pažljivo postavio kamene kocke te gajbe od Stelle i mineralne vode – Zagrebačka pivovara te koncesionari na izvorima bi mu bila zahvalni na promociji i izazvanom publicitetu – usporedo sa svojim prostorom a to je cca stotinjak metara dužine.
U međuvremenu, nakon subotnjeg izlaska par je momaka pobacalo prepreke kraju. Svaka čast i imate piće za to, kad već gradske službe ne obavljaju zadaću koja im je u opisu poslova i za koju primaju sigurnu plaću svakog 15og.
|
28.06.2006., srijeda
Nova manifestacija primitivizma
Ne može naš svit bez primitivizma, nažalost. Već kad se pomislilo da je slučaj ugriza u sitne sate proizašao iz neke druge dimenzije podsvjesti, u nedilju navečer se pojavio novi neznani a sada poznati junak. Neslužbeno policijsko priopćenje objavljeno u svim medijima glasi:
U nedjelju u dinamičnoj policijskoj potjeri Triljem kod Sinja za mještaninom Hrvojem G. (20) koji je bježao zbog prometnog prekršaja, mladić je oštetio službeno vozilo, porušio suncobrane u kafiću Ferari i na kraju umakao policiji tako što je skočio u Cetinu i preplivao na drugu stranu.
Policija je Hrvoja G. primijetila u nedjelju oko 19.30 sati u Golfu koji nije imao registarske oznake u koloni na križanju ulica Sv. Mihovila, Kralja Tomislava i Bana Jelačića u središtu Trilja. Svjetlosnom signalizacijom na službenom vozilu, policajci su pokušali zaustaviti mladog vozača, no on se naglo u koloni okrenuo vozilom dok mu je jedan policajac prilazio pješice, pa je prešao Golfom na nogostup i srušio četiri suncobrana pred kafićem Ferrari.
Pri okretanju je oštetio blatobran i branik policijskog vozila i nastavio vožnju. Tu je za vozačem počela potjera u smjeru Vedrina gdje je mladić ostavio automobil i pobjegao prema rijeci Cetini. Policajac koji je trčao za njim ispalio je u zrak jedan hitac iz službenog pištolja i zapovjedio mu da stane, no on je skočio u rijeku i otplivao na drugu stranu. Tu je za njim potjera okončana, a mladić se oko 20.30 sati sam prijavio u PP Sinj.
Mlado, ludo...
A i pitanje je u kakvim okolnostima naša dica odrastaju, u trci oko materijalnih dobara sve više zakazuju sve inistitucije koje su djelovale odgojno, a među njima ona temeljna - obitelj.
|
24.06.2006., subota
Ivan Vukas ide u Španjolsku
Nakon vijesti iz sporta koje bude razočarenje i rezignaciju, evo i jedna dobra vezana uz sportaša iz našeg kraja. Rukomet je naš najtrofejniji sport, ako ne ništa Balić i ekipa ostave srce na terenu, za razliku od drugih koji nezasluženo imaju veću lovu i medijsku pozornost.
Naime, povremeni hrvatski reprezentativac Ivan Vukas zamijenio je, kako javlja dnevni tisak, njemački Minden za kojeg je nastupao u posljednje dvije sezone španjolskim kluborm Torrevieja, u kojem će mu suigrač biti Tonći Valčić, reprezentativac i bitna karika na SP 2003. u Portugalu. Navedeni klub iz jugoistočne španjolske regije Murcije - Torrevieja je grad na obali Sredozemnog mora nekih 150 km južno od Valencije - ima u novoj sezoni velike ambicije, budući je u netom završenoj sezoni bio 8. a uz Vukasa su potpisala još trojica internacionalaca tako da će se ići na plasman u europska natjecanja.
Ivane, svaka čast i samo naprid. Puno sriće i zdravlja, a ostalo će doć. I nek idući transfer bude recimo Kiel ili Barcelona, eventualno Ciudad Real. Nema kluba koji ne triba dobrog ljevaka...
|
23.06.2006., petak
Jutro poslije spoznaje
Tema je takva da iziskuje osvrt, a ne može biti nego nogometna. Naravno, sad ćemo malo o sinićnoj utakmici gledano iz perspektive običnog triljskog navijača neovisno o spolu.
Već od ranog popodneva mista u našem kraju su bila okićena raznim obilježjima, a na dresove se moglo naići uzduž i popriko kako na dici tako i na velikima. Iz sata u sat atmiosfera je bila sve jača, i već otprilike uru i po prije utakmica štekati isprid kafića su bili puni u iščekivanju istrčavanja Hrvatske i Hrvatske B na teren. Čast ostalim kafanama, ali nekako je najlipše (ko je uvatio mista) bilo sist isprid ‘Nadaline’, imali su daleko najbolji TV aparat i nisu se igrali s projektorima i sličnim polovičnim rješenjima; objektivno cijenim ljude koji ulože u posa.
 
Ne triba govorit da su uslijedile erupcije veselja nakon prvog i drugog gola za vrime susreta, jednako ko i uzdasi razočaranja nakon izjednačenja objektivno sinoć boljeg i marljivijeg suparnika. Zbog navijača na licu mista, ko i svih tamo, šteta šta naši nisu prošli dalje. koje bi to slavlje bilo, možda čak i jače od onog 1998. nakon 3:0 protiv Njemačke…
Ovako, Hrvatska B je prošla dalje i triba im čestitat na borbenosti, nekih 87 minuta su bili bolji. Teško se može nadat nečem konkretnijem plasmanu s reprezentacijom u kojoj:
- trener očito ne poznaje limite svojih igrača, kako fizičke tako i psihičke
- sustav igre traži da glavni napadač dođe na bok po balun, centrira sam sebi na peterac i brzo stigne tamo te svaki put zabije gol
- playmaker biži od baluna umisto da bude glavni distributer, i uz to još jedan igrač trče za njega, sveukupno smo onda slabiji za dvojicu
- zadnja linija primiče protivnika vlastitom golu umisto da ga odmiče bar na 30 m
- u 25 min naši momci već lipsali a socceroosi se taman zagrijali za ozbiljnu trku
- ni sudac nam nije moga više dat ruke nego šta je to bilo na terenu.
Reprezentacija iz 1998. nas je navikla na visoke domete, s tim da valja bit pošten i kazat kako je već plasman u Njemačku uspjeh - navdimo samo kako na ovom SP nema Danske, Irske, Belgije, Rusije, Rumunjske, Grčke, Bugarske, Škotske, Kameruna, Nigerije i Senegala, a to su sve reprezentacije koje bi imale šta reć i već su bili važni sudionici protekla 2-3 prvenstva. A i objektivno su mlazni avioni za ovo danas. Lako je bilo protiv Brazila nać motivaciju…
|
19.06.2006., ponedjeljak
Kanibalizam (3) - izjava gazdarice
Da tema oko ugriza za uho u sitne sate u kafiću Kobra ne postane dosadna pobrinula se gazdarica navedenog objekta sa svojom verzijom priče objavljenom u najčitanijem dnevnom listu u Dalmaciji. Kako se u tekstu među ostalim navodi neugodno iznenađena tvrdnjama da i ona snosi dio krivnje što je gost njezinog kafića Ante B. ostao bez komadića uha kada mu ga je odgrizao izvjesni Dasa, vlasnica lokala K.Š. u svojoj izjavi novinaru je navela:
Ma taj komadić uha nađen je tek sat i pol nakon događaja, na podu, izgažen, među opušcima, i bilo bi nemoguće tada bilo šta napraviti.
Kako dalje kaže, sam događaj je počeo bezazleno a Dasa i Ante su se zabavljali kao i drugi gosti, bez vidljivih svađa. Iako je policijsko izvješće navelo kako je u jednom momentu počinitelj ovog (ne)djela zagrlio oštećenika te mu iznenada zadao (kako kaže Slobodna) kobni ugriz kojim mu je odgizao dio uha prema riječima vlasnice veličine filtera cigarete. Što se tiče odgriženog dijela, K.Š. navodi:
Na šank sigurno nije, vjerojatno ga je ispljunio negdje na pod. A njih dvojica nisu bila ni svjesna što se dogodilo.
DANAS GRIZEM!
Nadalje se navodi kako je oštećenik Ante B. Primjetio da mu nedostaje dio uha tek kad je otišao na WC – ovde moram ubacit opasku: jel' to bio Superman kad ga ne boli ugriz - te je otišao na hitnu pomoć u Sinj a prijatelj koji ga je ugizao kući. Nakon otprilike sat vremena došao je prijatelj oštećenika koji je na podu, među opušcima (!!!), pronašao komad koji je nedostajao.
Baš za nesreću mi je nestalo leda, a nije ni imalo smisla tražiti ga jer sam odmah vidjela da je taj komadić promijenio boju, bio je izgažen, teško da je bilo moguće zašiti taj komad - zaključak je vlasnice ovog triljskog kafića.
|
17.06.2006., subota
Izjava godine (zasad)
Obično se na 3lj.blog.hru ne bavimo pričama u stilu rekla-kazala, no ovaj put bi bila greška ne navesti izjavu godine (do sada) od strane nekog javnog dužnosnika u našem mistu. Ne bih se puno osvrtao na izjavu – jer nije važno šta se kaže nego ko kaže – sli ću je prenijeti jer u jednoj rečenici ilustrira zaostalost, način razmišljanja i mentalitet, s tim da nažalost nije usamljen primjer.
Naime, nakon nedavnih izbora za mjesne odbore na kojima su u nekim naseljima slavile nezavisne liste – u biti di je god bila neka lista uz onu vladajuće stranke, ta bi lista pobijedila – to nije baš lako palo najjačoj stranci u gradu i obnašatelju vlasti. Revoltiran pobjedom nezavisnih istaknuti dugogodišnji dužnosnik je javno u nekoliko prigoda kazao:
Ko ih sada j***, eto im šta su pobijedili, sad nema šanse da išta od Grada dobiju za svoja sela u iduće tri godine!
Lipo, lipo, nema šta. Svaka čast. To se zove ulaganje u budućnost.
A možda je tribalo ne ljutit se na te dečke koji su dobili po mistima, nego smjenit mangupe iz vlastitih redova koji su očito nepopularni u svojim sredinama i nisu ostvarili rezultat. Ima tu još jedan štos, a to je da je i u naselju koje je bitno za navedenog dužnosnika također pobijedila nezavisna lista…
|
13.06.2006., utorak
Predavanje o Čačvini
Područje na kojem živimo je zabilježilo mnoge povijesne mijene koje su ostavile svoje materijalne tragove. Jedan od takvih spomenika baštine je utvrda Čačvina u istoimenom naselju 7 km sjeveroistočno od Trilja, koja je od srednjeg vijeka i doba hrvatskih plemenitaša bila čuvar istočnog ulaza u dolinu Cetine te nadzornik glavnog prometnog puta iz primorja prema unutrašnjosti i Bosni.
Kulturna udruga Trilj nastavlja dalje sa svojim programom rada, a predmet njenog interesa je ovom prigodom bila navedena utvrda, što se direktno nastavlja na nedavno priređene Marulićeve dane u Trilju. U kinodvorani u Trilju organizirano je predavanje o povijesti kule i okolnog područja, s posebnim osvrtom na arheološka istraživanja i rekonstrukciju ovog spomenika. Slikovito i u svakom pogledu poučno predavanje održao je prof. Ljubo Gudelj iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Nakon prvog dijela manifestacije uslijedila je izložba učeničkih radova u obližnjoj gradskoj knjižnici, s tematikom vezanom uz čačvinsku utvrdu.
Kako je među ostalim istaknuto, arheološka istraživanja se u ovom naselju nastavljaju i dalje, i objektivno gledajući na svjetlo dana nije izašao niti mali dio svega spomeničkog blaga i ostataka na širem području, inače poprištu živog prometovanja još od ilirskih vremena. Do pojave nekih novih nalaza pozornost javnosti će i dalje plijeniti već pronađeni kalupi za topovska zrna i samostrele, ostaci keramike, brusevi, oruđa i oružja te ostali svjedoci davno prošlog vremena, što ih je prof Gudelj prikazao u bogatoj multimedijalnoj prezentaciji.
Ništa tu više nema za dodati osim - Svaka čast!
I nema sad stat na ovome...
|
Triljani u Dakawi, Tanzanija
Sićate se da je tu i tamo bilo riči o Antonu Vuki, kiparu i vijećniku HSPa u Gradskom vijeću Trilja, i to vezano uz njegov posa u Tanzaniji u Africi. E sad, naš sugrađanin se u međuvremenu vratio iz jugoistočnog dijela crnog kontinenta, naravno živ i zdrav, a stjecajem okolnosti u međuvremenu se otkrilo koliki je značaj posla na kojem je surađivao. Kad pročitate ono šta slijedi u produžetku, bit će jasno čemu ovakva najava.
Naime, jedan od vodećih hrvatskih tjednika društveno-političke tematike je objavio razgovor o angažmanu hrvatskog kipara (i profesora na Art Academy u Londonu) Ivana Klapeža u Tanzaniji. OK, Klapež je priznat kipar u britanskoj prijestolnici koji je održao niz samostalnih izložbi a radovi mu se mogu vidjeti i kupiti u galeriji Roman Black, no ono šta nam je posebno bitno je to šta se u svakom slučaju možemo ponositi našim čovikom koji se vinuo visoko i uspio u na velikoj pozornici. Naime, riječ je o našem sumještaninu iz Košuta, sela kojem se kako kaže uvijek rado vraća i u pravilu provodi godišnji odmor, a iz kojega je krenuo u konkretiziranje svoje umjetničke sklonosti u životni poziv krajem 1970ih godina odlaskom u Umjetničku školu u Splitu, te potom 1981. na Likovnu akademiju u Zagrebu na kojoj je diplomirao u klasi prof. Stipe Sikirice i naposlijetku na postdiplomski studij na City and Gilds School of Arts u Londonu.
Za spomenik u Tanzaniji – a riječ je o 4m visokom granitnom spomeniku kardinalu Alojziju Stepincu koji će biti postavljen uz bok prvom predsjedniku te države nakon stjecanja neovisnosti Juliusu Nyerereu – Ivan Klapež je pronašao motivaciju nakon posjeta bratu Draženu koji je svećenik-misionar u tom dijelu Afrike. U mjestu Dakawa krajem 1990ih je sagrađena bolnica, škola i crkva posvećena spomenutom kardinalu, što je bio poticaj više za nastanak ovog djela, modeliranog iz komada granita pronađenog u obližnjoj savani.
Tim slijedom je kao suradnik u ovoj aktivnosti došao i Anton Vuko, a radovi su došli u završnu fazu. Spomenik bi trebao biti otkriven u listopadu, a kao posebnost na njemu se nalazi natpis-geslo U tebe se Gospodine uzdam na svahiliju ali napisan glagoljicom, simbolički povezujući tanzanijsku i hrvatsku tradiciju. Spomenimo još kako bi spomenik trebao naći svoje mjesto u knjizi američke povjesničarke umjetnosti Amy Devpsi o najčudesnijim umjetničkim djelima XX. stoljeća.
U svakom slučaju, valja bit ponosan na naše momke, koji su nas na pravi način predstavili i na umjetničkom planu. Samo naprid i ne dajte se pokolebat!
A to vridi i za sve ostale naše sumještane iz Trilja i okolice koji osjećaju da su nešto sposobni ili u mogućnosti nešto napravit. Di se god okrenete neko naš je nešto postiga, imate se na koga ugledat, i sve je na vama.
|
08.06.2006., četvrtak
Nogomet se prvo igrao u Trilju. Ili u Sinju?
Svjetsko prvenstvo je na vratima pa sve pršti od nogometnih tema ili onih koji bar dijelom imaju veze s tim sportom, a jedna takva ima svoje polazište i u našem kraju. Pojedini mediji tako su posljednjih dana odaslali u svit sliku kako se Triljani i Sinjani spore oko lika rimskog dječaka – nogometaša, koji se nalazi na nadgrobnoj steli pronađenoj na Gardunu a stjecajem okolnosti uzidanoj u zid obiteljske kuće u Vrličkoj ulici u Sinju. Doduše, nije poznato da je u tijeku neki službeni spor ili sudski proces osim medijskih nagađanja, no obzirom na karakter spomenika i značaj za nogomet u cjelini nije isključeno da i bude neki u međuvremenu. Šta stoji iza cile priče i o čemu se u biti radi, pokušali smo istražiti i pobliže doznati.
 
Na zahtjev tada osnovanog NK Trilj, koji je zatražio dopuštenje da sinjski spomenik koriste na zaglavlju dokumenata kluba, Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture izdala je dokument kojim se pobliže opisuje spomenik dječaku Gaju Laberiju iz Tilurima i u kojem se predmet kojeg dječak drži opisuje kao lopta te se ujedno navodi kako se radi o liku mladića - nogometaša, što bi značilo da je i samo ministarstvo bez ograđivanja konačno priznalo da se zaista radi o nogometašu. U istom dokumentu stoji i da je spomenik nađen na arheološkom nalazištu Gardun pokraj Trilja.
Prema nekim tumačenjima loptali su se najprije mladići ilirskog plemena Delmata, a kasnije su igru preuzeli vojnici rimskih legija od čega je nastala igra harpastum. No, sa svih strana svijeta su stizali dokazi da je baš u u njhihovom kraju izmišljen nogomet. Englezi, odnosno stanovnici Britanskog otoka, stalno ističu da su upravo oni prvi sustavno nabijali loptu i izmislili igru koja se danas naziva – nogomet. Kinezi su se navodno međusobno nogama, leđima i ramenima u svrhu bolje fizičke spreme dodavali sličnim rekvizitom još u 3. st. Pr. Kr.za vrijeme Han, nazivajući tu igru tsu´chu. Japanci navode kako su skoro u isto vrime igrali kemari tj. žonglirali loptom i dodavali se, iz pravilo da ona ne smije dotaknuti tlo. Grci su svoju varijantu primitivnog nogometa zvali skyros.
Vratimo se spomeniku o kojemu su nekoliko puta mediji pisali, ali su stanovnici Cetinske krajine kao i Hrvatski nogometni savez očito sve donedavno na to zaboravili, a bizaran je podatak kako su o ovoj temi više interesa pokazali strani mediji, uključujući i onaj krovne svjetske nogometne organizacije FIFE. Službeno glasilo te organizacije FIFA NEWS u svom broju 71 iz 1969. godine je otkriću amatera arheologa Josipa Bepa Britvića posvetilo naslovnicu svog časopisa uz naslov “Arheologija i nogomet”. Fifa tvrdi da je otkriće u Sinju informacija važna za arheologiju i nogometne obožavatelje te da je arheolog Britvić iz Sinja dvadeset godina proučavao spomenik s dječakom koji drži loptu, a ujedno se navodi kako lopta sa spomenika ima šesterokute kao i današnja nogomenta lopta. Također piše i kako je opsežan članak objavljen u tada vodećem sportskom listu u Jugoslaviji Sport, a prije 130 godina spomenikom se bavio i njemački arheolog Momsem. Na kraju se zaključuje kako je spomenik u Sinju dokaz da su Rimljani u provinciji Dalmaciji redovno koristili loptu u svojim igrama, te sugeriraju kako je otkriće arheologa jako važno za cijeli nogometni svijet.
Nekadašnji vlasnik kuće Marin Perković, koji je kupio taj spomenik od nekog prodavatelja u triljskom kraju (a već krajem XIX st. porastom interesa za arheologiju je na ovom području funkcioniralo pravo tržište antičkih spomenika kojemu je naruku išlo to šta nije bilo regulative) je istog ugradio u pročelje zgrade. Sadašanji vlasnik Romano Perković istaknuo je: Jest, moj djed kupio je tu stelu u Gardunu, selu poviše Trilja, gdje je pronađena i gdje je bio rimski Tilurium, pa ju je uzidao kao ukras u našu kuću. Na nju i ono što je na njoj dugo nitko nije obraćao pozornost, sve dok se tomu nije posvetio Josip Britvić početkom druge polovice 20. stoljeća. Mi smo se s njom saživjeli. To nam nije običan spomenik, to je naš mali. Da netko sada dođe i ponudi velike novce, mi ga ne bismo prodali. Muzej Cetinske krajine je nekoliko puta pokušao otkupiti spomenik, ali nismo pristali. Smatramo da bi Grad Sinj trebao bolje valorizirati i iskoristiti ovaj spomenik; napraviti suvenire, ljudima pokazati ovu atrakciju koja to zaista jest.
U ciloj priči ipak jedna stvar nije jasna: kako to da niko u lokalnim upravama i u HNSu nije našao za shodno da ovu stvar dodatno afirmira i razglasi na sva zvona? U nekim drugim zemljama se na mistu di se neki lokalni siledžija ili drumski sjecikesa zaustavio pokraj puta - da ne kažemo da mu je možda bila i potriba – odmah stvori turistička destinacija i sadržaj koji se agresivno reklamira, promovira i šta je najvažnije naplaćuje za posjetiti. S druge strane, u Cetinskoj krajini imamo praktički svjetski raritet a na kraju izgleda da ćemo po starom dobrom običaju jedino biti sposobni proizvesti sukob oko toga čija je nadgrobna stela. To je očito naš eksluzivitet – kad ne znamo šta ćemo osnujemo dva nogomenta kluba na kilometar razmaka iako je i jedan dovoljno previše; tako i to.
U tom pogledu je znakovito stajalište kipara iz Glavica Deana Poljaka, koji je napravio repliku spomenika i o ovom slučaju kaže: Imamo sve: dokumentaciju, stav struke i stav krovne svjetske organizacije za nogomet, Fife, ali neki nas naprosto ne razumiju. Imamo senzaciju, a na kraju nemamo ništa zato što ljudi ne vide ono što im već stoljeće i pol stoji ugrađeno ispred nosa. Želio sam skrenuti pažnju na težinu te priče i zato sam se upustio u taj mukotrpan rad. Želim da ljudi znaju što predstavlja Gaj Laberije, o kojem se više pisalo u stranoj štampi, nego u našoj. Želim da nakon ovoga izlaska u javnost Sinjani i njihovi gosti više ne prolaze pokraj spomenika ne znajući što predstavlja.
Ovde nije potreban sukob oko toga čiji je spomenik, jer je stvar jasna – realno pripada našem narodu i državi Hrvatskoj. Primarno bi bilo zaštititi ga od utjecaja zuba vremena i primjereno ga izložiti te medijski promovirati. Ne zaboravimo, Japanci su za izum ovog sporta sebi zasluge već pripisali na prvenstvu održanom prije 4 godine kod njih, a mi i dalje mlatimo praznu slamu iako za razliku od njih imamo i fizički dokaz…
|
Kanibalizam (2)
Ponukan vijestima po novinama, na internet-portalima i blogovima, javila nam se osoba koja je dala izjavu vezanu uz slučaj odgiženoj uha u kafiću Kobra.
 
Nije to baš bilo tako ko šta piše... Prošlo je tu vrimena, taj komadić odgizenog uva je bija na podu 15-20 minuta. Ljudi su odali, gazali tako da nije ni čudo da ga nije bilo moguće prišit nazad. Uostalom, izgleda da to i nije bija neki komad uva, 'nako ko nokat...
Šta reći nego strašno... Je li luđi događaj ili izjava?
Još je jedna stvar upala u oko, svjedočenja mještana o počinitelju događaja, šta prenose i mediji:
Za *.*. smo čuli da je inače poštenjačina, ali ga ponekad čašica prevari.
To mi sliči na ono, kakav je- takav je ali naš je. Takvo shvaćanje nas i drži u toj fazi razvoja i zaostalosti društva u kojoj smo sada... Poštivajmo što je naše, ali zašto ne nazvat stvari pravim imenom?
|
07.06.2006., srijeda
Kanibalizam?
Bizaran događaj se dogodio za vikend u Trilju i nekako najviše podsjeća na boks-meč Tysona i Holyfielda kad je prvi vidno frustriran zbog loše izvedbe odgrizao suparniku komadić uha. Šalu na stranu, momku koji je u ciloj priči doslovno oštećen sigurno nije do usporedbe s boksačkim prvacima.
Ukratko, prenosimo tekst iz Večernjakove crne kronike:
TRILJ - Policija traga za D. B. (30) iz Vedrina, koji je prijavljen za to da je 35-godišnjem A. B. nanio ozljede, odgrizavši mu komadić uha. Sve se dogodilo, bez povoda, u kafiću Kobra u Trilju. Poslije ugriza lokalni je Tyson komadić uha ispljunuo na šank, a prema pričanju nazočnih, osoblje ga je kafića pospremilo. Ozlijeđeni je muškarac liječničku pomoć zatražio u Kliničkoj bolnici Split.
D. B. (30) je, prema kazivanju žrtve, bio vidno alkoholiziran, te nije imao nimalo sluha za miroljubivog prezimenjaka A. B. iz Potravlja. Te subotnje večeri, prema pričanju A. B., ozračje u kafiću bilo je veselo, plesalo se, a D. B. je to ipak malo živciralo, pa je tražio da se prestane s plesom.
Ne sluteći ništa zločesto A. B. se upustio u smirivanje svog poznanika, nastojeći da "groznica subotnje večeri" prođe bez neželjenih posljedica, ali se u tome prevario. Poznanik ga je poput kobre uhvatio zubima za desno uho i dio odgrizao, na zaprepaštenje nazočnih. Nakon pružene prve pomoći, A. B. je upućen na daljnju medicinsku obradu.
U međuvremenu mu je vlasnica kafića vratila dio uha kako bi se prišio na svoje mjesto. No, kako nije propisno stavljen u led, već je dostavljen u komadiću papirnate maramice, nije se moglo ništa, doznali smo iz medicinske ustanove. Iz policijskih izvora pak doznali smo da događaj nije posljedica svađe dvojice poznanika.
Iako je taj događaj imao obilježja nasilničkog ponašanja, u policiji mu nisu pridavali pozornost po kojoj bi uslijedila prekršajna ili kaznena prijava. Za D. B. smo čuli da je inače poštenjačina, ali ga ponekad čašica prevari. U ovom slučaju debelo je prekoračio prag tolerancije. Stoga nije nemoguće da njegov prezimenjak, iz drugog dijela cetinskog kraja, potraži naknadu štete.
Nekako mi se čini kako na ovaj događaj naprosto nema suvislog komentara.
|
01.06.2006., četvrtak
Kad se prijatelji stave...
S manjim zakašnjenjem je počela sezona pireva, subote su rasprodane kako po pitanju prostora za pirovanje tako i po pitanju rasporeda – malo kome se ovih subota ne zalomi neki pir. Osobno sam prošle subote bio u jednom u Trilju, ženio se prijatelj (znaju ljudi kome sam bio u svatovima, nema potrebe imenovat) i sve je bilo za 5 a posebno jedna stvar.
Nakon desetaka pirova konačno sam bio u jednom u kojem je svirala normalna glazba a ne uvoz s Istoka. Bez daljnjeg, nemam ništa protiv narodnjaka, svit ih traži i želi se zabavljat s tom zvučnom kulisom u pozadini i u tome uspije. No, pravi je melem za uši bio čut domaće svirače iz našeg mista kako vrlo brzo naprave atmosferu s našom zabavnom i rock glazbom, bez Nevjerne moje Hani i Plave ciganke. Nema šta, zaželi se čovik domaćih pisama i shvati da su naši stariji pivači i grupe vridnost do koje triba držat, uz dužno štovanje već šta ko voli.
Ono šta mi je tom prilikom bilo posebno zanimljivo je bila ekipa koja je više od pola večeri zabavljala svate svirkom specijalno za ovu prigodu. Možda ne bi tili da ih posebno spominjemo, no bili su toliko dobri da bi bila nepravda to učiniti. Krenimo redom: vokal je bio frontman sve uspješnije domaće grupe a na gitarama kolega - pridruženi član iz iste grupe, također znan s medijske scene, te bivši gitarist grupe Stijene. Opće stajalište je bilo da je prava šteta što se i posljednja dvojica nisu zadržali u estradnom poslu jer su neke popularne domaće pisme svirali bolje nego njihovi originalni izvođači.
Jedno od najvećih umijeća je znati zabaviti ljude. I tako, slušajući njih, još jednom mi je bilo jasno ono šta u svakoj prilici govorim: nismo svjesni s kakvim sve potencijalom raspolažemo.
|
Naše puške, naši pivci. Šta sad država oće?
Ovih dana smo mogli vidit polemiku u novinama i najavu moguće tužbe oko svojevremenog pucanja u pivce u Vrpolju, šta je i provedeno u djelo od strane Općinskog državnog odvjetništva iz Sinja. Navedeni događaj je uzbunio duhove u naseljima, budući se radilo o običajnom pucanju u pivca od strane desetak lovaca iz ovog mista pokraj Trilja. Neupćeni promatrač bi moga upitat: Šta, kako, kud i di?
Jednostavno, radi se o nekom poprilično čudnom običaju di se puca u zavezane pivce, čime se proslavlja određeni blagdan, u ovom slučaju Poklade. Neki vežu ovaj običaj s preduskrsnim radnjama, no pitanje je koliko to ima smisla i veze jedno s drugim. Bilo kako bilo, pivci se privežu konopom za tlo i onda se puca u njih. Nakon toga pivci završe u loncu, skuva se juha i pojide lešada. I to je ukratko to – puca se u pivce na određeni dan i potom se napuni štumik.
Navedeni lovci su najavili kako će navedeni običaj poštivati i dogodine ukoliko to zakon ne zabrani, i usput se pravdaju kako ih je novinar privario, te su čak morali pozirati za fotografiju 'streljački vod', kako kažu. Nije jasno u koga je bila puška, nije valjda novinar s jednim fotoaparatom moga primorat njih 10 naoružanih za poziranje u najčitanijim novinama u ovoj regiji? Na kraju izašla slika u novinama, a ono ispa primitivizam a ne običaj.
Imaju li šta Zrinski i Frankopani s tim?
Kažu također kako je to tradicija koja je u ovim krajevima još od Zrinskih i Frankopana. Sad, tu je nešto čudno, kad su njih dvojica pogubljena 1671.g. najveći dio predaka sadašnjeg stanovništva je živio na području Rame i Srednje Bosne kao turski podanici i teško je vjerojatno da su imali taj običaj, tim više što je osmanlijska uprava posebno raznim ukazima, zakonima i posebnim porezima teretila sve one koji nisu pripadali muslimanskoj vjeroispovjesti, a malo je vjerojatno da je dopuštala slobodno držanje oružja skupini od koje joj prijeti konstantna opasnost. Budući je preseljenje naroda - među ostalim djelima opisano u Araličinim djelima Put bez sna te djelomice Duše robova - uslijedilo nakon 1686. i oslobođenja Cetinske krajine od Turaka, daleko je od istine da cijela priča ima osnova.
Ovih dana smo mogli vidit kako su neki pacijenti obisili pasa za stablo pa ga zatukli, ili prije nekoliko miseci se svit zgraža kako su lovci upucali malog medjvedića… Ovo šta se dogodilo s ovim pivcima upada u taj kontekst. Najveći dio javnosti je osudio ovakve tradicije, i tu su ljudi potpuno u pravu jer nisu nam baš svi običaji za diku i smisleni, iako sam prvi ka i vi mnogi šta ovo čitate za to da se sačuva duh iz starine.
Šta uopće ima smislenog u zlostavljanju privezanih životinja?
|
|
