Svjetsko prvenstvo je na vratima pa sve pršti od nogometnih tema ili onih koji bar dijelom imaju veze s tim sportom, a jedna takva ima svoje polazište i u našem kraju. Pojedini mediji tako su posljednjih dana odaslali u svit sliku kako se Triljani i Sinjani spore oko lika rimskog dječaka – nogometaša, koji se nalazi na nadgrobnoj steli pronađenoj na Gardunu a stjecajem okolnosti uzidanoj u zid obiteljske kuće u Vrličkoj ulici u Sinju. Doduše, nije poznato da je u tijeku neki službeni spor ili sudski proces osim medijskih nagađanja, no obzirom na karakter spomenika i značaj za nogomet u cjelini nije isključeno da i bude neki u međuvremenu. Šta stoji iza cile priče i o čemu se u biti radi, pokušali smo istražiti i pobliže doznati.
 
Na zahtjev tada osnovanog NK Trilj, koji je zatražio dopuštenje da sinjski spomenik koriste na zaglavlju dokumenata kluba, Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture izdala je dokument kojim se pobliže opisuje spomenik dječaku Gaju Laberiju iz Tilurima i u kojem se predmet kojeg dječak drži opisuje kao lopta te se ujedno navodi kako se radi o liku mladića - nogometaša, što bi značilo da je i samo ministarstvo bez ograđivanja konačno priznalo da se zaista radi o nogometašu. U istom dokumentu stoji i da je spomenik nađen na arheološkom nalazištu Gardun pokraj Trilja.
Prema nekim tumačenjima loptali su se najprije mladići ilirskog plemena Delmata, a kasnije su igru preuzeli vojnici rimskih legija od čega je nastala igra harpastum. No, sa svih strana svijeta su stizali dokazi da je baš u u njhihovom kraju izmišljen nogomet. Englezi, odnosno stanovnici Britanskog otoka, stalno ističu da su upravo oni prvi sustavno nabijali loptu i izmislili igru koja se danas naziva – nogomet. Kinezi su se navodno međusobno nogama, leđima i ramenima u svrhu bolje fizičke spreme dodavali sličnim rekvizitom još u 3. st. Pr. Kr.za vrijeme Han, nazivajući tu igru tsu´chu. Japanci navode kako su skoro u isto vrime igrali kemari tj. žonglirali loptom i dodavali se, iz pravilo da ona ne smije dotaknuti tlo. Grci su svoju varijantu primitivnog nogometa zvali skyros.
Vratimo se spomeniku o kojemu su nekoliko puta mediji pisali, ali su stanovnici Cetinske krajine kao i Hrvatski nogometni savez očito sve donedavno na to zaboravili, a bizaran je podatak kako su o ovoj temi više interesa pokazali strani mediji, uključujući i onaj krovne svjetske nogometne organizacije FIFE. Službeno glasilo te organizacije FIFA NEWS u svom broju 71 iz 1969. godine je otkriću amatera arheologa Josipa Bepa Britvića posvetilo naslovnicu svog časopisa uz naslov “Arheologija i nogomet”. Fifa tvrdi da je otkriće u Sinju informacija važna za arheologiju i nogometne obožavatelje te da je arheolog Britvić iz Sinja dvadeset godina proučavao spomenik s dječakom koji drži loptu, a ujedno se navodi kako lopta sa spomenika ima šesterokute kao i današnja nogomenta lopta. Također piše i kako je opsežan članak objavljen u tada vodećem sportskom listu u Jugoslaviji Sport, a prije 130 godina spomenikom se bavio i njemački arheolog Momsem. Na kraju se zaključuje kako je spomenik u Sinju dokaz da su Rimljani u provinciji Dalmaciji redovno koristili loptu u svojim igrama, te sugeriraju kako je otkriće arheologa jako važno za cijeli nogometni svijet.
Nekadašnji vlasnik kuće Marin Perković, koji je kupio taj spomenik od nekog prodavatelja u triljskom kraju (a već krajem XIX st. porastom interesa za arheologiju je na ovom području funkcioniralo pravo tržište antičkih spomenika kojemu je naruku išlo to šta nije bilo regulative) je istog ugradio u pročelje zgrade. Sadašanji vlasnik Romano Perković istaknuo je: Jest, moj djed kupio je tu stelu u Gardunu, selu poviše Trilja, gdje je pronađena i gdje je bio rimski Tilurium, pa ju je uzidao kao ukras u našu kuću. Na nju i ono što je na njoj dugo nitko nije obraćao pozornost, sve dok se tomu nije posvetio Josip Britvić početkom druge polovice 20. stoljeća. Mi smo se s njom saživjeli. To nam nije običan spomenik, to je naš mali. Da netko sada dođe i ponudi velike novce, mi ga ne bismo prodali. Muzej Cetinske krajine je nekoliko puta pokušao otkupiti spomenik, ali nismo pristali. Smatramo da bi Grad Sinj trebao bolje valorizirati i iskoristiti ovaj spomenik; napraviti suvenire, ljudima pokazati ovu atrakciju koja to zaista jest.
U ciloj priči ipak jedna stvar nije jasna: kako to da niko u lokalnim upravama i u HNSu nije našao za shodno da ovu stvar dodatno afirmira i razglasi na sva zvona? U nekim drugim zemljama se na mistu di se neki lokalni siledžija ili drumski sjecikesa zaustavio pokraj puta - da ne kažemo da mu je možda bila i potriba – odmah stvori turistička destinacija i sadržaj koji se agresivno reklamira, promovira i šta je najvažnije naplaćuje za posjetiti. S druge strane, u Cetinskoj krajini imamo praktički svjetski raritet a na kraju izgleda da ćemo po starom dobrom običaju jedino biti sposobni proizvesti sukob oko toga čija je nadgrobna stela. To je očito naš eksluzivitet – kad ne znamo šta ćemo osnujemo dva nogomenta kluba na kilometar razmaka iako je i jedan dovoljno previše; tako i to.
U tom pogledu je znakovito stajalište kipara iz Glavica Deana Poljaka, koji je napravio repliku spomenika i o ovom slučaju kaže: Imamo sve: dokumentaciju, stav struke i stav krovne svjetske organizacije za nogomet, Fife, ali neki nas naprosto ne razumiju. Imamo senzaciju, a na kraju nemamo ništa zato što ljudi ne vide ono što im već stoljeće i pol stoji ugrađeno ispred nosa. Želio sam skrenuti pažnju na težinu te priče i zato sam se upustio u taj mukotrpan rad. Želim da ljudi znaju što predstavlja Gaj Laberije, o kojem se više pisalo u stranoj štampi, nego u našoj. Želim da nakon ovoga izlaska u javnost Sinjani i njihovi gosti više ne prolaze pokraj spomenika ne znajući što predstavlja.
Ovde nije potreban sukob oko toga čiji je spomenik, jer je stvar jasna – realno pripada našem narodu i državi Hrvatskoj. Primarno bi bilo zaštititi ga od utjecaja zuba vremena i primjereno ga izložiti te medijski promovirati. Ne zaboravimo, Japanci su za izum ovog sporta sebi zasluge već pripisali na prvenstvu održanom prije 4 godine kod njih, a mi i dalje mlatimo praznu slamu iako za razliku od njih imamo i fizički dokaz…
|
