31.10.2005., ponedjeljak
Svi Sveti u Čačvini
Mogli bi pisat o obilježavanju blagdana Svih Svetih i sjećanju na one koji počivaju u miru, obzirom da je to uobičajena aktivnost i dio našeg civilizacijskog nasljeđa. No, o tome ionako imate vijesti praktički u svim medijima, a budući i sami odreda njegujemo ovaj običaj i sjećamo se naših mrtvih s poštovanjem, ispada da bi pisali sami o sebi i svojim uobičajenim događajima. Stoga ćemo se u ovom tekstu baviti dijelom baštine na našem području koje je vezano uz blagdan Svih Svetih.
Riječ je o tvrđavi u Čačvini, uz tvrđavu Nutjak zasigurno najstarijem očuvanom povijesnom spomeniku ove vrste na triljskom području te na prostoru srednjeg toka Cetine. Još 1371. zabilježen je prvi spomen ovog u to vrijeme strateški značajnog objekta koji se nalazio na području Župe Cetina, pod upravom velikaša Nelipića. Nema sumnje, radi se o poštovanja vrijednoj starosti tog spomenika, a ne bi bilo čudno da je sama tvrđava napravljena kojih 10 ili 20 godina ranije budući se navedene godine pismeno spominje kao funkcionalan objekt u kojem se nalazila posada čija je zadaća među ostalim bila i nadgledanje važnog trgovačkog puta iz Splita prema unutrašnjosti.
Piše u staroj knjizi - Ni konjanik ni orao ne mogu umaći pogledu s Čačvine
U svojoj povijesti kula u Čačvini je bila stražar istočnog ulaza u Cetinsku krajinu, što je došlo do izražaja u vrijeme turskih upada početkom XVI stoljeća, kao i tijekom oslobođenja od turske vlasti nekih dva stoljeća potom kad su signalne vatre s Čačvine najavljivale vojne pokrete osvajača i obavještavale stanovništvo i vojsku u dolini. Tek nakon 1715. i postizanja dugotrajnog mira s Turcima Čačvina gubi na vojnom značaju, ali zato s druge strane služi kao temelj nastanku današnjeg istoimenog naselja.
Uz tvrđavu se nalazi i crkva Svih Svetih s pripadajućim starim grobljem, također vrijedan civilizacijski spomenik star 280 godina koji se po prvi put pod tim nazivom spominje oko 1730. u mletačkim ispravama i kartama područja. Kameni ogradni zid i stara željezna ograda crkvenog dvorišta svjedoci su jednog vremena i načina života koji postupno nestaje, i valja odati priznanje mještanima sela koji se trude kroz udrugu 'Tvrđava Čačvina' sačuvati cijeli kompleks od utjecaja zuba vremena. Zbog postupnog smanjenja broja stanovnika u crkvi se više redovito ne održava bogoslužje, ali je sveta misa na ovaj dan tradicija koja nije nikad došla u pitanje.
Razmatrajući sve navedeno, možemo biti u svakom slučaju ponosni što imamo ovakav spomenik baštine u našem kraju, a s druge strane s pravom ljuti kad vidimo kako se i trostruko mlađe građevine štite od propadanja u razvijenim zemljama, dok se u nas to sve radi stihijski. Konkretno, za očuvanje tvrđave u Čačvini najmanje zasluge imaju državne i gradske stručne službe i zavodi, a najviše sami mještani organizirani u spomenutu udrugu te pojedinci kojima je stalo do sanacije i obnove ovako vrijedne baštine, s tim da bi se trebalo odati priznanje vojnicima iz engleske postrojbe unutar SFORa koji su prije 10ak godina posebno angažirali na raščišćavanju tada zapuštene tvrđave i prilaza.
U svakom slučaju, tvrđava je tu i postoji, obnavlja se i o njoj se vodi računa. I vrijeme je, jer pomislite samo da je nekoj pokrajini u zapadnoj Europi takav spomenik, bez sumnje bi posebno povela računa o tome. Sva sreća da ima zainteresiranih mještana svjesnih značaja kompleksa crkve i tvrđave koji su se znali pobrigati o vrijednom sadržaju u svom naselju, jer da su čekali hoće li se ko smilovati ne bi tu bilo stine jedne na drugoj.
|
26.10.2005., srijeda
Osnovana udruga Studenata Cetinske krajine
Dana 22. listopada 2005. godine u studentskom domu "Stjepan Radić" u Zagrebu, na inicijativu trojice studenata (Ivan Bota, Ante Miloš i Ivan Žolo) održana je osnivačka skupština udruge "Studenti Cetinske krajine". Namjera udruge je okupljati sve studente iz naselja diljem Cetinske krajine te među ostalim ciljevi udruge su njegovanje kulturne i povijesne baštine Cetinske krajine kao i očuvanje i unaprijeđenje veza studenata Cetinske krajine sa rodnim krajem. Cilj udruge je i ostvarivanje boljeg standarda studenata na području smještaja i prehrane.
Predsjednik udruge je Ivan Bota iz Tijarice.
Gledajući u vremenskom kontekstu, ova udruga je svojevrstan nasljednik nekadašnjeg udruženja studenata Sinja i Cetinske krajine, koje je djelovalo neko vrijeme krajem 1990ih.
Više o radu udruge i njenim ciljevima možete doznati na njihovom blogu.
|
23.10.2005., nedjelja
Nekad se to više peklo...
Ne znam je i ko u ovim jesenskim danima to primjetio, ali iz godine u godinu sve je manje prizora po našim mistima da se peče rakija. Od nekadašnjeg broja od kotla ili kako ga popularno naš svit zove veselog stroja po svakom naselju, zadnjih par godina došlo se do cifre od sve skupa 2 ili 3 kotla u cilom triljskom kraju. Dok je nekad to bio glavni posa nakon šta je obavljeno sve oko vina, primjetno je da se rakija peče u sve manjoj miri iz godine u godinu. Sićam se još prije 7 godina, kad san među ostalin pisa o sličnoj temi za Slobodnu, onda smo u nekoliko sela u okolici Trilja fotoreporter i ja naišli na gužvu oko kotla, probavanje prve rakije i loženje pod kotao, a sad sam na par mista to samo vidio, a i to ko više sporadične slučajeve nego ko pravilo.
Nemoj žalit drva, triba to dobro ispeć
Šta je razlog tome? Najmanje to šta se najavljuje da se ulaskom u EU neće to moć radit (neće ni tad našem svitu zakon bit problem da kriomice ispeče nekoliko litara za sebe), više je to šta se svit na neki način odučio od pečenja ove tekućine korisne za još nekoliko stvari osim za podmazivanje iznutra. A nije daleko od istine ni to da su oni koji su se intenzivno bavili pečenjem rakije – kako iz potribe tako i iz navike i/ili običaja – više nisu na životu, a mlađi naraštaji ne vide u tome neku korist ili zadovoljstvo. Jer, u stara vrimena niti je bilo losiona za brijanje, niti sredstava za dezinfekciju povreda a niti šarolikog izbora industrijskih otrova koja se nude kao žestoka alkoholna pića, a sve te zadaće je rakija ravnomjerno podmirivala, tim više šta bi se ispeklo par litara oko kojih se posebno pazilo i koje su bile šta bi se reklo likarija.
I tako, svake jeseni je manje i manje prizora kada po komšilucima najveći broj odraslih biva kroz listopad u svakom slučaju nešto veseliji i poletniji u hodu, a i mlađi potegnu koji gutljaj dok ih niko ne gleda. Neću reć da je sve redom bilo trešteno pijano, ali se živo sićan prizora zbog kojih se kotao za rakiju naziva spomenutim imenom od milja, a nemali broj slučajnih prolaznika bio zaustavljan da proba prvu rakiju i dade ocjenu.
|
20.10.2005., četvrtak
Moram objaviti post da bi se vidio blog u Exploreru :O
Vidim da se ljudi pitaju zašto se blog ne može normalno otvorit. Razlog je u samom servisu blog.hr, iam o tome obavijest na njihovoj ulaznoj stranici u gornjem dilu malo nadesno od sredine.
Malo mi je blesavo da moram objavit jedan post da bi blog moga bit vidljiv ali eto moralo se to učinit u interesu javnosti.
A i nije se u našem kraju ništa bitna desilo u međuvremenu. Ni nuklearni rat, ni ptičja gripa, a i nije uhvaćen niko koga traži Haaški sud. Jedino je okišilo ono pravo po jesenski.
|
18.10.2005., utorak
Susret folkloraša u Jabuci
Umiru sela ali se barem čuvaju običaji – tako je kulturno-sportska udruga Gaz iz Jabuke prvi put na području Cetinske krajine organizirala natjecanje u folkloru koje je okupilo kulturno-umjetnička društva Krenica (Gala) i Radobilja (Katuni-Kreševo), pojedine skupine pivača gange, diplaše Josipa Galiota iz Uništa i Iliju Mravka iz Gale te guslara Marka Kunca iz Potravlja. Prvo misto osvojili su gangaši iz Radobilja u muškoj te gangašice KUDa Krenica u ženskoj konkurenciji.
Dogodine još u većem broju
Na tragu uspješnog ovogodišnjeg inicijalnog susreta takve vrste na području Cetinske krajine, za iduću godinu organizatori su najavili festival folklora koji bi triba nać svoje misto kao stalna manifestacija i jedan od programa unutar turističke ponude ovog područja.
|
12.10.2005., srijeda
Novo lice GP Kamensko
Hrvatska otvorila pregovore s EU oko pridruživanja, u javnosti sve manje euroskepticizma – tako bi moga glasit rezime događaja od prošlog tjedna. U međuvremenu, pred krajem je jedan objekt u jednom od naših sela, a iz čega se vidi kakve su namjere EU-petnaestorice. Naime, finaliziraju se posljednji radovi na izgradnji GP Kamensko, točnije dijela na ulasku u BiH. Još ovog ljeta, a nakon dugotrajnih najava, krenulo se s ravnanjem i raščišćavanjem terena da bi nedavno bio asfaltiran cjelokupan prostor budućeg prijelaza, izgrađeni objekti te iscrtan dio prometne signalizacije, a momentalno se dovršava prilaz ovom carinskom objektu te uvode infrastrukturne instalacije.
Budući GP financirala je EU, a sudeći po njegovoj veličini i veličini pratećih objekata namjera je pretvoriti isti u prometno najznačajniji prijelaz u susjednu državu, što je i logično jer je riječ o prijelazu koji je najbliži splitskoj luci tako da će najveći dio roba u ljudi ulaziti u Bosnu upravo prolaskom kroz područje grada Trilja prema Kamensku. Gradnju treba promatrati i u svjetlu skorašnje izgradnje brzog cestovnog pravca – odvojka s buduće autoceste Split-Zagreb-Dubrovnik s čije trase će se u Čaporicama pružati brza cesta preko sela u okolici Trilja sve do graničnog prijelaza.
Promatrajući to kroz sadašnje prilike, nakon dovršavanja prijelaza i postupnog pridruživanja Hrvatske euroatlantskim integracijama (čovječe, ovo ko da je Sanader izjavio, to je u njegovu stilu) situacija bi tribala nalikovat ovoj koju sad imamo u Bregani ili na nekom od drugih prijelaza prema Sloveniji – GP Kamensko bi tribalo bit ulaz na kojim se vrši prvo filtriranje. Nadamo se da će do tada BiH po pogledu društveno-političke situacije i karaktera demokratskih institucija vlasti biti nešto ko Hrvatska danas – država u kojoj je normalan i bezbolan prijenos vlasti uobičajena pojava.
|
05.10.2005., srijeda
Moja je bolja
OK, Hrvatska je dobila zeleno svitlo za pregovore s EU oko pripajanja, mediji pucaju od optimističnih najava i momentalno su zanemarene teme poput nezaposlenosti, nelikvidnosti, prevelike centraliziranosti i zaostajanja rubnih dijelova Lijepe Naše za Metropolom. To smo evidentirali zbog općenitog značaja – pitanje je je li šta ostalo za EU lopove nakon šta su naši odradili privatizaciju – i vraćamo se lokalnim temama, poput lokalne politike koja je za stanovništvo našeg grada svakako značajnija jer im direktno utječe na životnu situaciju. A da se i ta lokalna politika može srozat do najnižih strasti pokazuje zadnju slučaj natječaja za posa tajnice u Poglavarstvu.
Uf još samo da ovo prođe pa se otić odmorit...
Nakon šta je Poglavarstvo provelo natječaj koji praktički niko nije vidio nidgi u sredstvima javnog priopćavanja – a po zakonu je to tribalo objavit – isti oglas je objavljen na zidu u triljskoj podružnici Zavoda za (ne)zapošljavanje. U međuvremenu se iskristaliziralo par imena koje su imale najviše šansi i najbolje veze za navedeni posa. Tribalo se samo međusobno dogovorit u Poglavarstvu čija će se srodnica javlja na telefon Gradska uprava Trilja, izvolite! No, da bi ionako sramotna procedura bila još sramotnija, u igru se uplelo još nekoliko faktora iz redova vladajuće stranke koji su se zapitali: A zašto moja kćer/sestra/stričevka ne bi dobila posa, pa makar i na zamjenu? I u trenu propade dogovor…
Gradska uprava ovdje, izvolite! Pročelnika nema, koti mu se guda pa je bio budan dokasno... Oćete ostavit poruku?
O ovom pitanju je neslužbeno bilo riječi i među gradskim vijećnicima – koji o ovom pitanju ne mogu ništa odlučivati ali ko i svi ostali Triljani razglabati isto - pri čemu su pojedini vijećnici (direktno umišani u cili problem) iz redova vladajuće stranke bili revni u međusobnom ocrnjivanju kod pojedinih oporbenjaka. Zanimljivo je kako u trenu nestanu dugo godina građeni skladni odnosi, prijateljstva, kumstva i slično.
U međuvremenu, od pravljenja budalama mještana Trilja, kojima je ovako očito poručeno ono šta su i sami dosad znali, a to je da ko nema koga na vlasti more skapat od gladi, stvar je evoluirala u pravljenje budalama svojih stranačkih kolega, a i vlastitog biračkog tijela.
Najsramotnije od svega je da se ni najobičniji natječaj ne može provest na normalan način i uz poštivanje propisa. Je li poštenje postalo samo imaginarna činjenica ili ga je još štogod preostalo?
|
|
