sjedili smo u sjenci
imala sam široku bijelu suknju
i maramu oko grudi
zavezanu na leđima
on, znojan, sa bradom od nekoliko dana
u plavom
i želja da se spustimo do male kale
uz obalu
ručak je prošao u tišini
umorni od sinoć, samo pokoja riječ
i pogledi koji su dočaravali želju
mi uhvaćeni, ko pauci
u sjenilu lampe
plavi dekori otimali su snagu vjetru
mi, duboko vezani
tromi
primili smo se za ruke
i krenuli kamenom stazom
pored suhozida
vidik je lelujao nad morem
mi, u tišini
u dubini, a kože u znoju, mi
očima u polusnu,
sažeti u dlanovima
anđeli teško pišu
u pustinjačkom naselju
ugodno je gledat
ne ostati u varci
ne izgubiti blago
anđeli teško pišu
spašavaju taštine
oni su vjesnici
mahnitog proljeća
odbaciše ih oni začarani
oni požrtvovno služe
darove radišnih ljudi slažu
potreban si mi
potreban svijet, rebra
potreban si mi
potreban ko komad neba
lutam, dragi
preživljavam što treba
ti si mi kamen
ja tebi srebrni dolar, šuma
rast, rima, dim
i slova predjela
nogama mlazovi čudne šare poje
u omiljenoj riječi
nadoknadi, dušo, sve moje