Stil

Borić, elektromotorni

dvitririchi.blog.hr

Čitam komentare kod Širiteljice božićnog duha i vidim da je naručila post sutrašnji od kolege blogera Jelena, koji se ujedno ponudio i prošetati joj psa i ispeći vafle i...što god treba, očito, za širenje bložićnog duha.
Duše blogduše, dakle, širi se :).

A i ja sam dobila od kolege Jelena krasan komentar koji me je i potaknuo na pisanje ovog posta:

U plafon se zabuši tipla i stavi kukica. Nekoliko prikladnih grana smreke ili jele se ispreplete ili poveže žicom i taj "vijenac" se stavi da visi s plafona. Okiti se normalno. To je u mojem kraju bio standard nekad davno prije nego su postala dostupnija čitava drvca. I to se zvalo kinč. Mačke to onda mogu samo čeznutljivo promatrati

Kinč.
Nisam znala za taj običaj ali mi se sviđa skroz, a i praktičan je u novonastaloj situaciji.

Da ne bušim plafon mogla bih... recimo, taj kinč isplesti oko ventilatora.
Imam i lampice na baterije i tako, mogla bih se malo poigrati pa kad padne noć,
Uključim ventilator u prvu brzinu i moj se viseći bor, odnosno - kinč, počne vrtiti oko svoje osi pogonjen elektromotorom ventilatora, svijetleći ... to bi bio baš spektakl i... fora.
Mačić ga neće moći prestati gledati, a do njega nikako neće moći doći. ;)

Običaje i tradiciju treba malo modernizirati, eto.
Nisam pretjerala, nisam se sjetila namontirati borić na onaj samohodni robotski usisavač (mozda i bih, da ga imam) pa bih imala lutajući kućni borić koji ujedno i usisava putem izgubljene iglice. O tom potom. Dogodine možda.

Danas, dva božićna duha sam osjetila.
Prvo raska, koja mi je pohvalila kćerke i još mi je nešto lijepo napisala, a potom i djeca koja su me dočekala s potato ballsima.
Milina u srcu, a potom i u želudcu

Eto, toliko od mene.
Da doprinesem malo i ja tom božićnom špiritu, ako dopustite.