Bila je noc,bez kise i svijetla,sama noc ,tiha i sjetna
prosinac je plesao,hladnocom se obasipao
a ja nisam mario,previse tme aman pogled zaveo
dok su krhke zvijezde uspavane,nijeme
iza oblaka treptale i noci saptale

Vjetar mi je u venama krv sledilo al niposto ne
kao trena kasnije,kad sam ugledo oci te
sjale su i krale svu ljubav iz duse moje
a i kosa joj je meka koliko blizu toliko i daleka
odvela mi snove pred vrata pocetka

Saputala je zudnju,njenim usanama kao jedno
al lice joj se nije ni djelica pomaklo
kao da zivi negdje drugdje,u toj noci hladnoj
smijeh me njen kasnije,razvukao na staze klete
dok me sjena gutala,bez imalo sjete

I dosao je i prosao,zaleden ostao taman sapat
sto sne mi razvuce od`tad dovijeka,nikad mrtav
lice djevojke na sablast sad slici,a onoj noci
na prosincu u tamnoj odjeci,nema ni traga
samo uspomena na onu koja mi je draga




...............
razocaran na dva mjesta
utjesi me samo pjesma


`MY dear, my dear, I know
More than another
What makes your heart beat so;
Not even your own mother
Can know it as I know,
Who broke my heart for her
When the wild thought,
That she denies
And has forgot,
Set all her blood astir
And glittered in her eyes.`

`To a young girl`-W.Yates

Misao mi zabijena
na crnom teskom putu
ta nesretna predstava
odnila mi toplu ruku

Dok mi zudnja juri
k razotkrivenim tijelom
nestanu daleke mi oci
pred kosom njenom

Ne saznam gdje sam
dal u snu il raju
dok prvi put nju gledam
zacaran u dahu

Smijesak na njoj
prolio se kao nevina rijeka
dok pripremam pohod
na pogled s neba

.........

mali dodatak hm :)

I dok sam odlazio nijemo
na kraju plesne noci
shvatio sam da me strijelom
odveo Amor tragu sreci

Vrijeme je ispalo sa mojeg dlana
otisla si putem drugim
sa ceznjom mojom
Vrijeme te ostavilo,postala si sama
iako u oblacima kojima letis
svo dno ste te okruzuje nevidis
Vrijeme te pobjedilo,nije ti dlan pruzilo
kao sto ga ja i sad prema tebi nudim
no iz mraka gdje me tvoji oblaci
tvoji tupi pogledi,nece vidjeti
Vrijeme te ostavilo istu
u meni i dalje razigranu djevojcicu
plave kose na nasmijanu licu
Sto se dogodilo,zasto si sve odbacila
vrijeme malena ne nudi dlan poput mene
a i ja sam tek sjena
lud i izgubljen na tvojoj povrsnosti
u dusi zaljubljen do beskrajnosti
Vrijeme mi je navuklo cipele
vjetar me tjera od tebe
sa svakim uvlacenjem oblaka
sve sam dalje od tvoje ulice

....

Kisa se zaplela u prozore i nista nije odavalo neku vrstu odredene nervoze koja joj se motala mislima.Bio je petak,onaj dan kad se sa malenim dahom radosti ulazilo u vikend koji uvijek nesto donese.Ipak ovaj se donekle razlikovao,ta bio je to onaj petak kad se on vracao,vracao sad nakon dugog teskog puta.Govorila je samoj sebi tu rijec put,da se uvjeri da zaboravi gdje je zapravo.A istina,ili bolje reci sudbina se nije obazirala na njena neuvjerljiva objasnjenja,ta sudbina je bila hladna i kruta.Borio se u ratu koji se sirio stopama njegovih predaka i zaista je bio hrabar.Znalo se za prisilnu regrutaciju,al on onako pomalo visok uhvatio se puske i prije ikakva poziva,kao da bas to ceka cijeli zivot.
Poljubio ju je njezno,na rastanku na toj sivoj stanici,a tad je okrutno napustio stupavsi ratnickim poklicima stupajuci na vlak,koja ga je odnio negdje,negdje daleko prema magli.
Nocas srecom te magle nije bilo,mjesec se barem njegova polovina bistro vidjela ruseci pomalo oblak tek rjetki oblaci iz kojih je rominjala kisa, dok se sat na ruci se blizio otkcuju.Izjurila je nepravilnim poskocima pred klupici,dok je kisa pomalo zastala sad tek blago nalik rosi dodirujuci joj obraze.Sjela je pred lipu,to stablo koje je poznavala oduvijek i na neki nacin bila dio njega.Vrijeme je proletilo,a sekunde su sumlju dovodile nezaustavljivo pred njene oci.Sad,pomislila je evo sad ce doci zagrlit me i sve ce biti kao nekad.
Proslo je pet,pa zatim i jos pet minuta,tako nepovratnih i dalekih da se cinilo kao da su zauvijek nestale u beskraju vremena.Dok je nijemo gledala,gotovo je pala sa klupice kad je nesto iz nje odbacilo obliznje kamencice.
`bem ti i iznenadenje`-uzviknuo je netko duboka,teskgo glasa,netko toliko nalik njemu.
Okrenula se i zaprepasteno ugledala njega.Krv je letila tijelom na iglama ljubavi,a suze su tekle kao bujice rijeke na granici.
Pomalo je sepao,desna ruka bila je izgleda slomljena jer ju je imao posve u zavojima ali zelja je bila prejaka pa ju je podnio dok je skakala njemu na leda,ljubeci ga i grleci,upijajuci svaki dan koje su ove 2 ratne godine im oduzele.
Lice mu je ponegdje jos bilo zamazano i lijepljivo od suhe krvi,al njene su usne vratile toplinu,a kad joj je sapnuo lagano i iskreno te rijeci male koje je cekale sve ove dane,leda su mu zaskripila pa je pomalo zajuknuo od bola.Srce joj je gotovo prepuklo,a u toj noc povratka nastavila je uzvikajuci.`Oprosti,oprosti,i ja tebe i ja tebe,najvise zauvijek`-redale su se nepovezane rijeci kao neki izrezani scenarij dugometraznog filma.
Sa nekog depa na ramenu izvukao je malenu kapu i stavio je na njen dlan.
`Ovo je posebno za tebe,nosio sam ju svugdje,s mislima na tebe`
I kapa je bila velika,i zguzvana cak i na djelovima zaprljana ali znala je da nikad nece dobiti tako lijep i tako vazan dar kao sada.Sahovnica se odbija s njenog lica,a trenutak kasnije ponosno ju je postavila.Simbolicno svu muku kroz koju je prosao i koja ce ga kasnije ganjati nocnim morima,predao je njoj ,onoj zbog koje je i otisao da bi joj se vratio.
Kisa je pojacala,pa se ubrzo bezcujno pomjesala sa njihovim suzama spajajuci ih u toj noci povratka.

......
eto kaze izreka da vrijedi cekati....mozemo se samo nadati da je zaista tako
M

Imao sam zelju,mozda tek ljubavni san
pa sam cekao i nadu sluzio pokoran
htio sam joj srecu,al i bar priliku nocnu
no ni vitez ni princ ne otope njenu hladnocu

Imao sam drugu,sto okrutno je odbila
nakon deset punih mjeseca,da bude voljena
pred ocima mi se dim sirio,al vatru nisam vidio
mozda sam djevu s dvora predaleko trazio

No sad kad dima vise nema,kad zaborav zaplese
pogled mi ne suzava ljubomora i tude proljece
sad je sve tako ravno,od mora do ravnice
od sad mi je stalo,samo do onog tko to zasluzuje

...
`odbacih cvijece i ljubavne pjesme
obrisem suze i molitvu za vraceno vrijeme
kaput mi na ledima,odlazim s drugima
zao mi je,ali i nije,jer proklet bio onaj
tko se suzama smije,neka padne u zaborav`
michel



...netko ipak svjetli u noci


Dante `Bozanstvena komedija-pakao`
`Tad presta malo strava da mi smeta
sto svu noc nije srcu mira dala
noc provedenu u toliko sjeta`

Kako pocinje noc bez kraja...pa vrijeme je noci,a mjesec je isti...daleki promatrac...kosa je jednaka,nabrzinu podignuta no nekako se teze sjaji...patike su opet stare kao nekad samo nema zurbe da ih obucem...moj korak je i dalje pomalo zakrivljen al sad kao da to i nepirmjecujem...lice blijedo i nesigurno sad stoji zanemareno i hladno...ni usne sto su ljubile nisu se puno promjenile,mozda im je tek drhtaj nestao...cak je i cigareta opet bijela,duga no sad je nestala zelja za drugom...i prsti su tu nesto zamrznutiji al neobicno bijeli,nalik na ruku kojekakve sablasti...i tu pocinju problemi...jer sad se ne njisu nervozno...dapace sad se posve sigurno ali tako bezivotno sudaraju s vjetrom...koji ih ne odbacuje...neobicno al kao da prolazi kroz njih...sablastan je prizor to...ni noc ga ne umanjuje...a one lampe na uglu ulice...ajde pomislih barem one stoje normalno...no iza mene opet ta ista svjetlost lampe...sad vec zabrinut shvatim da je sjena koja me pratila kroz zivot,negdje otisla...bas neobicno...a ni kisni otisci iza mene nisu ostajali...iako ta, kisa je pala netom ranije...posve ustrasen ali opet jednaka izraza lica...sagnem se i udarim sakom prema lokvi...no ona nije marila,nije se ni uzmakla...bas kao da me nema...no ipak neki blijedi odsjaj se odbijao...priblizio sam se blize...iako sam bio iznenadno uzbuden,krv mi se nije uspela tijelom...neobicno al nisam ju mogao ni osjetiti...na stopu,dvije od lokve...koju je kisa ostavila za sobom...ugledao sam necije oci...ali ne moje...to nikako nisu bile bas moje oci...ove su bile sive,zamrznute...uistinu hladne...ne...ne,ponovio sam iako sad nisam cuo vlastiti glas...ta ja imam zelene a opet gotovo plave oci,ove sablasne nisu moje...nesto je zaskripilo na ulici...moram se okrenut da me ugleda netko...auto se zaustavio...iz njega posve dotjerana izasla je jedna djevojka...poznavao sam njeno lice...to lice bilo je ono koja mi je nadu pruzilo...potrcao sam ali opet korakom tako hladnim i sigurnim...imala je cudan pogled i lijepi sal oko vrata...prisao sam s druge strane da me bar pogleda u prolazu...njen pogled se uzdigao i krenuo prema meni...otvorih usne...ali nesto se dogadalo...pogled joj je odletio preko mene...zatim su i koraci njeni zaboravili na mene...zaviknuo sam...nista se nije zaculo...dusa je tad sva u panici i cudenju...zaplakala...ali oci...sive,tako hladne...te sablasne ,oci moje nisu ni trepnule

Na pocetku ponoci,kad zvijezde usnu...sve je tako mirno,gotovo nepomicno...Tad ni grane ne lete a i samo vrijeme nekako zastaje...
Sto je to u tvojim ocima...u tim prelijepim smedim morima...dali je tajna davna koja potragu nudi...ili mozda tek prelijepa vila negdje skrivena sniva...trazeci dubokim pogledom da joj netko pruzi dlan....trazeci nekog da ju oslobodi iz tihe tuge sto ju okovima steze...Mozda je taj odraz zvjezdane livade...ta krv sto trepce u meni kad god ju pogledam...samo topla luka umornome i razocaranom mornaru...tek sreca na ljubavnoj lutriji...
I nije dugo trajalo,tek sekundu reklo bi vrijeme...a vjetar bi tek otpuhnuo tamnoplavu mi kosu koja tako sigurno...posve tuzno donosi stvarnost...
Pred`amnom bi jos dugo sjale tvoje oci...smede beskrajne...u ostacima magli sto su razbile
Sto se dogada kada pogledam u tebe...sto mi to rade oci tvoje

Lice mi se odavno zacrvenilo na onoj buri koja plese svake zime starim ulicama,pa iako sam nekako nezgrapno pokusavao se zastiti pretpostavljao sam da mi se i frizura nakostrjesila kao neka neispavana macka koju je netko netom maknuo s trosjeda.Noc je zablistala,hladna i zvjezdana dok se mirnoca okoline podudarala sa samocom koja me nekako nocu svlacila kada nitko nebi obracao pozornost.
Otvorim bijeli ronhill,i ugledam da iako precesto i nepusim preostale su mi tek dvije cigare za ovu nocnu setnju s gotovo punim mjesecom.Malo opusteno i pomalo nespretno zapalim i obidem osnovnu gdje ce ujutro tolika djeca gotovo bezbrizno nalik na osjecaj kad previse popis otici i zaigrati svoje igre u kojima jos nema ni ljubavi ni zabrinutosti.Falio mi je taj osjecaj,iako kad god pomislim da zamjenim onako u sali zivot s nekim ili se pak natrag u proslost vratim,njen odsjaj u srcu je prevelik i preivse mi znaci da bih jednostavno kad bi to i bilo moguce pokusao ponovno.
Svidao mi se ovaj rodni grad i zbog tolikih brezuljaka,simbolicnih uspona i padova pa sam dok se stara tvrdava pred menom dizala iz dna,a vjetar nosio uvijek rasirenu jaknu prisjetio slicnog dana kad bi se cijeli taj kraj cinio puno vecim i znacajnijim.
Sad su duge noge s lakocom prelazile u tek nekoliko kratkih minuta puteva sjecanja a njena zgrada bi jedina uspjela usporiti mene gdje god bih se zaputio.
No prije mimoilazenja,iza prozorskog stakla stari prijatelj mi zaviknuo onako u oblaku cigara i trave koju je svakodnevno koristio.Cesto se to znalo primjetiti na njegovom ponasanju,ali osobu koju znas od rodenja jednostavno te uveseli svakim novim videnjem.Primjetio sam da i on vozi vec,pa tu ideju o polaganju vozackog moram sto prije u praksu pretvorit,iako nece biti lako jer meni nema tko kupiti auto,a i za vozacki trebam sam skupit.Nesto zamisljenije sma nastavio brzo zastajuci.
Onda kad dusa sama zastane pred tim modrim prozorom u meni zaigra opet ona stara zelja toliko puta isplakana pjesmama.No ovaj put ,sad kad sam mozda docekao i dohvatio odskrinuta njena vrata,mozda nada je vikala u meni,mozda sve to lijepsim se bojama naslika.
Vratio sam se s sustavim zavijanjem vjetra,a ovaj put izabrao sam pravi kljuc izmedu dva podjenaka,onog ulaznog i kucnog,pa s tek nekoliko stepenica prosuljam se od kud se gotovo svake noci pomalo iskradem na malo samotnog dima.
Prije nego sto sam zaspao a i onda misli su mi sjekle svakakve mogucnosti koji mi mogle sici s njenih usana,tih mekih besanih usana.
Preokrenuo sam neki manji jastuk i zagledao se u mjesec,koji jos nije bio pun,al blizu je bas kao i ona,tako blizu.


...............
Prije vise od godinu dana jedan je blog ucinio da i ja pocnem svoj,pa mu ovime odajem svu zahvalu ...zove se parakeet

Trazim rijeci koje si mi dala
u galami slijepoj svakoga dana
dok na prozoru neka sjena kuca

Nenalazim te vise ni pod kisom
ni nad klupom sjecanja
sto pod naletima vjetra puca

Ono sto zelim,dah moj potpun
na livadi zvijezda bez misli
tek osjecaja u krvi kad tebe vidim

Njisem se poput valova pred mjesec
nemirna duha trazim sto trazi srce
zapleten u pjesme i dalje trazim

Snijeg ni ove zime nije pao,nije ni pokusao ulijepsati nekome jutra sa tek par malih pahuljica.Bura je pak odnijela sve oblake pa se nocu zvijezde sjaje u ledeno okupanoj ulici u noci koju svaki dan blize sunca smanjuje i razotkriva.
A mene je snasla hrabrost,neka neobicna i pomalo naivna.Cvijecarna je djelovala poput neosvojive utvrde,a strah i neugodnost zbog tog muskog ponosa ipak je unistila zelja da razveselim nekoga,onako na dan koji vise zvuci kao isprika za ta zaboravljena viteska djela.
Njena adresa,moj telefon i nesto novcanica pa uz nadao sam se lijep odabir nekog posebnog cvijeta izasao sam iz te cvijecarne uz ohrabljen i nekako pouzdan pogled u ocima.
Nesto mi se petljalo mislima i vjerojatno me nekakva bojaznost da to nije dovoljno,uhvatila nespremna pa sam odlucio napraviti ono sto mi nekako ide najlakse.
Na kraj pjesme stihovi su glasili:
`od sijene do snova
leti dah orhideje
dok se plete kosa
na dlanu ruke njene`
,i tad cinilo mi se to je zaista djelovalo jako lijepo i preklapali su se simboli te neobicne djevojke i cvijeta punog nade.Sve u zanesenom i iznenadno ohrabljenom izravnoscu gledao sam tih par dana,a kad je naposlijetku sunce izaslo onako sam naivan i zaljubljen cekao da onaj maleni uredaj zaplese i donese radosne vijesti.
No sati idu kao da ih bura nosi,njeno lice radosno mojim poklonom u vihoru tuge se gubi.
Navecer kad je vec postalo vidljivo da nisam pogodio,mozda tek pretjerao,njene rijeci nisam osjetio neke nove cipele odvele su me do njenog prozora koji je plav osvjetljavao ulicu.
Srecu bar nakratko mi prizove pojava njena,ali teske misli poput onih dali je sav trud,ona isplakana pjesma i taj nedovljni cvijet sad negdje na dnu obicne kante odbacen i razocaran potpuno su me ostavile samog.
Prozor u zvjezdano nebo opet je bio posve miran i hladan,nece biti snijega,ni nocas ali ni nikada,a tek bi male bijele pahuljice,toliko male da ih nitko nemora vidjeti bile nekome dovoljne da s jutrom gleda sasvim druge boje.

......
za Eleonoru
Oprosti sto je bila ljubavna

Ali vrijeme pokaze i pahuljice zaplesu kad ljubav cekas,uvijek bar pahuljicu dobis.A ja sam na kraju dobio odg. i vjera u nju se nije slomila.