Kisa se zaplela u prozore i nista nije odavalo neku vrstu odredene nervoze koja joj se motala mislima.Bio je petak,onaj dan kad se sa malenim dahom radosti ulazilo u vikend koji uvijek nesto donese.Ipak ovaj se donekle razlikovao,ta bio je to onaj petak kad se on vracao,vracao sad nakon dugog teskog puta.Govorila je samoj sebi tu rijec put,da se uvjeri da zaboravi gdje je zapravo.A istina,ili bolje reci sudbina se nije obazirala na njena neuvjerljiva objasnjenja,ta sudbina je bila hladna i kruta.Borio se u ratu koji se sirio stopama njegovih predaka i zaista je bio hrabar.Znalo se za prisilnu regrutaciju,al on onako pomalo visok uhvatio se puske i prije ikakva poziva,kao da bas to ceka cijeli zivot.
Poljubio ju je njezno,na rastanku na toj sivoj stanici,a tad je okrutno napustio stupavsi ratnickim poklicima stupajuci na vlak,koja ga je odnio negdje,negdje daleko prema magli.
Nocas srecom te magle nije bilo,mjesec se barem njegova polovina bistro vidjela ruseci pomalo oblak tek rjetki oblaci iz kojih je rominjala kisa, dok se sat na ruci se blizio otkcuju.Izjurila je nepravilnim poskocima pred klupici,dok je kisa pomalo zastala sad tek blago nalik rosi dodirujuci joj obraze.Sjela je pred lipu,to stablo koje je poznavala oduvijek i na neki nacin bila dio njega.Vrijeme je proletilo,a sekunde su sumlju dovodile nezaustavljivo pred njene oci.Sad,pomislila je evo sad ce doci zagrlit me i sve ce biti kao nekad.
Proslo je pet,pa zatim i jos pet minuta,tako nepovratnih i dalekih da se cinilo kao da su zauvijek nestale u beskraju vremena.Dok je nijemo gledala,gotovo je pala sa klupice kad je nesto iz nje odbacilo obliznje kamencice.
`bem ti i iznenadenje`-uzviknuo je netko duboka,teskgo glasa,netko toliko nalik njemu.
Okrenula se i zaprepasteno ugledala njega.Krv je letila tijelom na iglama ljubavi,a suze su tekle kao bujice rijeke na granici.
Pomalo je sepao,desna ruka bila je izgleda slomljena jer ju je imao posve u zavojima ali zelja je bila prejaka pa ju je podnio dok je skakala njemu na leda,ljubeci ga i grleci,upijajuci svaki dan koje su ove 2 ratne godine im oduzele.
Lice mu je ponegdje jos bilo zamazano i lijepljivo od suhe krvi,al njene su usne vratile toplinu,a kad joj je sapnuo lagano i iskreno te rijeci male koje je cekale sve ove dane,leda su mu zaskripila pa je pomalo zajuknuo od bola.Srce joj je gotovo prepuklo,a u toj noc povratka nastavila je uzvikajuci.`Oprosti,oprosti,i ja tebe i ja tebe,najvise zauvijek`-redale su se nepovezane rijeci kao neki izrezani scenarij dugometraznog filma.
Sa nekog depa na ramenu izvukao je malenu kapu i stavio je na njen dlan.
`Ovo je posebno za tebe,nosio sam ju svugdje,s mislima na tebe`
I kapa je bila velika,i zguzvana cak i na djelovima zaprljana ali znala je da nikad nece dobiti tako lijep i tako vazan dar kao sada.Sahovnica se odbija s njenog lica,a trenutak kasnije ponosno ju je postavila.Simbolicno svu muku kroz koju je prosao i koja ce ga kasnije ganjati nocnim morima,predao je njoj ,onoj zbog koje je i otisao da bi joj se vratio.
Kisa je pojacala,pa se ubrzo bezcujno pomjesala sa njihovim suzama spajajuci ih u toj noci povratka.

......
eto kaze izreka da vrijedi cekati....mozemo se samo nadati da je zaista tako
M