Poruka na dlanu
tek rijeci neke
donose mi maglu
iznova poput jeke

crveni se ruka
uzalud se trudi
vise nitko ne odgovara
pa sutnja tamu budi

Cuvam u svjetiljci
njene rijeci kao jesen
ostajem na stranici
gdje sebe pronadem

Jednom bila je prilika
u studen i proljece
al ubila ju tuda navika
koja sad svijet okrece

Od`tad bjezim od sjene
u doline bez zraka
pod kapuljacom boje tuge
zarobljen od carobnjaka

Trcim s vukovima
plesem s zvijezdama
letim k sumskim morima
otrovan,s njom u venama

Tko ostane u tijelo covjeka,kad vihorom netko san oduzme.
Gdje krenuti kad ni puta vise nema,kada tek rijeci neke hladne ali i takve s ljubavlju docekane,zatvore
vrata izgubljena i trazena kljuca.
Imali pjesama il gutljaja u kojima se mogu utopiti te rijeci il mnogo tuznije ni jedne rijeci gdje bi trebale biti.

Nestala su moja krila,a da ih nisam ni dotaknuo.
U mraku i u tami kao gospodar zapovjedam sjecanjima gol bez smisla,u suzama nasmjesen.
A u toj slici izvornoj ,igra vjetra i kose,utapam se namjerno.Nezelim od tuge ni znati tko mi brodom zapovjeda,tko se veze za njega.

Na pucini plovi brod,velikih plavih dodira.Igra se s njim sudbina sad tek nalik na mekom prostiracu
morske istine.U zraku i na tlu sad ne lete ptice,nestale su sa upornim oblacima koji su htjeli taj modri brod skrenuti prema sigurnijim morima.No on nije slusao,vec ga je kormilom izbjegavao,jer na kraju svi vole bjezati od oblaka.
I sad kad je nebo cisto,kad pogled leti dalje od misli,sad se jasno oblikuje strma litica obale.
Nekoliko stijena pokazuju se i pozivaju tisinu.
Na vidiku vise nije bilo broda,otplovio je.Zasto ni more ni nebo nisu znali.
Stijene su izgledale neodoljivo,a tisina ko tisina nju nitko necuje.

Na sjeni drveca
jos hladnog omota
zarobljena ta sreca
ko u lopova odnijeta

U okovima ju steze
zategnuta bez daha
i vrijeme koje nece
krenuti unazad

A pogled se prostire
na polja zlatna
i mjesto gdje izvire
rijeka mirisa slatka

No okovi se drze
jer bez nje ne postoje
nema sjaja ni duse
dok ju ona nepozove

Kosa njena tiho meni guzva san
dohvatim se sjecanja opet nesretan
Zadnji skolski sat,a noc se cudno ljulja
prvo pice dotaklo me,sve se krivuda
Morska obala,pijesak i kamena stijena
U daljini neka sova tamna suma nocna

Radost u zraku,djetinj smijeh na licu
cure jedna lijepsa od druge,boje ulicu
Pogled mi se krece,od jedne do druge
sve dok ne spazim njene duge korake
Zaustavi mi se dah,na tren sam problijedio
htio sam joj odma prici,al sam zakopan ostao

Njen pogled,kosa plava i zamagljen gusti dim
zacarano uhvatio me,nespremnim
Kad nesanica stisne,kao santa leda tuzna broda
uspomeni crtam price,a u svakoj je ona
Od tad zalim sto ju nemam kraj sebe
sto sam reko sve,samo ne volim te

Izašao sam na ulicu u doba svjetlih tockica na crnome prostranstvu.Ladonja koja je brojala i stotinu godina mirno je stajala cekajuci jaci vjetar da ju ogoli u tu ranu jesen.Na meni crna odjeca onako tek da mi se blijedo lice isticalo kad bi netko tek na koju sekundu obratio paznju na moju nenadanu pojavu.
Nisam nosio sat vec podosta godina,ali znao sam otprilike da je poprilicno kasno.Rijetko ko se nebi barem neugodno trgnuo kad bi ugledao da mu idem u susret.
Na cvjetnome trgu onkraj povece crvenkaste zgrade bilo je gotovo pusto,tek su neki postarjeli ljudi cudnih i plasljivih sudbina lezali ili nezgrapno stojali ispred vinarije u kojoj su utapali svoju odlucnost.
Praznovjeran kakav sam oduvijek bio,neugodno sam se iznenadio kad mi je koj tren kasnije neka posve crna macka presjekla put.No nisam mario,barem sam tako mjenjao misli prema necem drugacijem.
Nocne svjetiljke su svakim korakom jace sijale,kao da idem prema necem vaznom,pomislih zaneseno,iako u pravilu raskrizje ceste je uvijek bilo najvidljivije no u sebi sam uvijek ima sklonost da dramatiziram i preuvelicavam.Cak i kad sam jos gledao one zabavne crtice na svom prasnjavom televizoru zamišljao sam sebe samog,kako nocu lutam poput nekog vjecnog putnika u vlastitoj sjeni.
Sada ovdje gdje su me snovi napustili,gdje nisam prihvatio kompromis i gdje sam se promjenio zauvijek,pod jednim borom ni korak daleko od njene kuce pozelih da nebudem vjecno tragac za sjenom.
Bor je zasvjetlio tad jos zelenije,dajuci dojam da ce tu biti dovijeka.
Svjetlo se na necijem prozoru upalilo,bas kao odgovor meni koji sam ga i trazio.
Zaustavile mi se misli kao zacaranim stapicem pred beskrajnim pogledom.
Dalje je trenutak prestao,štapic je utihnuo a dvojni zvuci potjeraše me natrag u dubinu cekaonice.
Ulazna vrata koje sam netom otskrinuo uz dobro znani zvuk zatvorila su mi dah,prepun tuge
i suza koje su ohrabljene samocom slobodno padale.
U dvorštu i dalje od njega vjetar je ledio i rusio lišca,neznajuci da time ruši moje snove.

Kiša šara pogledom
na listu starom zal za njom
Uvijek pitanja od prije i sada
produbuljuju bol dodira znana

Sav sjaj u sjeni jednoj
sav opis u rijeci nijemoj
Tugu skrije tek drhtaj dlana
kao prozor u doba plava

Da si kraj mene u dahu mome
a ne kao odraz zvijezde nocne
Ne bi srece vece bilo
a zivot bi bio,nesto sto sam snio

Kada sam bio manji,volio sam drveća,ta zelena stvorenja koja nepomicno promatraju lijepotu koju stvaraju.Volio sam se penjati po njima obožavajuci
onaj ponos koji bi mi krenuo venama kad bih dospio najviše.
Često sam mislio,koje je stablo najlijepse,ne najvise sto je bilo lako za reci ni nastarije sto je bilo lako za otkriti vec ono koje mi je priraslo srcu.
No odgovor je bio i vise nego ocit,nisam pravo ni trepnuo kad mi se njegova slika ukazala.
Bilo je visoko,zeleno,sa tek nekoliko slomljenih grana da valjda bude ljepše,
ili bar da ljudima bude ljepše.
Često bih odlazio sa prijateljima,ovim,onim.
Tada sam malo odrastao i kad su počeli problemi,previše me sram bilo hodati sam starim putem,poput nekog jadnika kako bi cesto cuo o drugim hrabrijim samotnjacima.
Prolazile su tako tihe godine,a onda sam pronašao nekog,djevojku,ali ono što je važnije ona je pronašla mene.
Iako ona možda i nezna,ja sam uvijek bio presretan što smo našli mjesto
,naše mjesto.Tamo gdje se sve po prvi put odigralo,gdje sam se i nakraju vinuo krilima ljubavi u njenim pogledima,a kasnije sve blizim dodirima.
Mjesto koje mi je urezano u krvi,nešto poput njezina mirisa,povijesno mjesto,
sada samo naše.
Mjesto sa kojeg gledam na ono stablo opet,kao nekada,stablo koje mi toliko znači,a sada znači još i više kao da ste slici neke uspomene dali novu svjezinu novu pricu.Na tom mjestu krila nisu potrebna
a snovi leprse u skladu potpunosti.
Mjesto koje se nalazi negdje drugdje,jer tamo je sve ljepše i bolje,poput neke posve nove priče.
Mjesto koje če vječno ostati naše,što god se desilo,
zauvijek čemo sjediti na kamenoj stepenici kraj toplih proljeca i hladnih zima
zagrljeni u neprolaznosti vremena.