Kada sam bio manji,volio sam drveća,ta zelena stvorenja koja nepomicno promatraju lijepotu koju stvaraju.Volio sam se penjati po njima obožavajuci
onaj ponos koji bi mi krenuo venama kad bih dospio najviše.
Često sam mislio,koje je stablo najlijepse,ne najvise sto je bilo lako za reci ni nastarije sto je bilo lako za otkriti vec ono koje mi je priraslo srcu.
No odgovor je bio i vise nego ocit,nisam pravo ni trepnuo kad mi se njegova slika ukazala.
Bilo je visoko,zeleno,sa tek nekoliko slomljenih grana da valjda bude ljepše,
ili bar da ljudima bude ljepše.
Često bih odlazio sa prijateljima,ovim,onim.
Tada sam malo odrastao i kad su počeli problemi,previše me sram bilo hodati sam starim putem,poput nekog jadnika kako bi cesto cuo o drugim hrabrijim samotnjacima.
Prolazile su tako tihe godine,a onda sam pronašao nekog,djevojku,ali ono što je važnije ona je pronašla mene.
Iako ona možda i nezna,ja sam uvijek bio presretan što smo našli mjesto
,naše mjesto.Tamo gdje se sve po prvi put odigralo,gdje sam se i nakraju vinuo krilima ljubavi u njenim pogledima,a kasnije sve blizim dodirima.
Mjesto koje mi je urezano u krvi,nešto poput njezina mirisa,povijesno mjesto,
sada samo naše.
Mjesto sa kojeg gledam na ono stablo opet,kao nekada,stablo koje mi toliko znači,a sada znači još i više kao da ste slici neke uspomene dali novu svjezinu novu pricu.Na tom mjestu krila nisu potrebna
a snovi leprse u skladu potpunosti.
Mjesto koje se nalazi negdje drugdje,jer tamo je sve ljepše i bolje,poput neke posve nove priče.
Mjesto koje če vječno ostati naše,što god se desilo,
zauvijek čemo sjediti na kamenoj stepenici kraj toplih proljeca i hladnih zima
zagrljeni u neprolaznosti vremena.
Naše mjesto
01 studeni 2005komentiraj (55) * ispiši * #
