Spavam. Jedem. Volim.
Klik lijevo, pa skok desno. I dobro je.
about
Baš sam isprazna. Ali sve se ionako vrti oko mene.
Piši mi. Ako ti se hoće. klakup@yahoo.com
Spavam. Jedem. Volim.
Klik lijevo, pa skok desno. I dobro je.
Procvale su trešnje, i neke hrabre tratinčice.
Uvijek sam volila proljeća, jer su me budila iz tupila i prisilne hibernacije.
Sasvim proporcionalno tome, sva sam nekako sporija i gluplja.
Al vesele me te trešnje i te tratinčice, mada se ne dam zavarat, pa me i dalje čuva vunena kapa.
Ispiti će se proći, i dani će biti sve duži i ležat ćemo na hrabrim tratinčicama i ko stare babe rješavati križaljke i hidrirati se.
Zanemari isporučene riječi.
Mijenjam adrese. Mori me osjećaj da me smaraju nezvani gosti.
A šute i samo se šuljaju u mraku.
Izluđuju me neke sitnice. Mislim da će me doći čira.
Negativne misli nikad nikome nisu učinile dobro.
Samo nagon za samoočuvanjem. Baš sam loša u tome.
Znaš ono, glasna muzika. I znaš ono, ono divno, divno mjesto negdje daleko u tebi, šta ti daje osjećaj nadmoći ili sigurnosti, taman onoliko da zaroniš u sebe, bez ikakvog osjećaja o posljedicama, bez ikakvog ičeg. Znaš onaj jebeni osjećaj, zatvorenih očiju, znaš onaj osjećaj, kao da ništa ionako nije važno?
Rekla bih, zatvoriš oči, i zamisliš da nema ničeg osim tebe, osim tvojih prstiju, izravno spojenih na um, kao što je davnih dana tako tvoj um bio spojen samo na tvoj nečitljivi rukopis, par dana nakon, i strah što je ono što biš mogla pročitati? E, to. A sad zamisli da je to sve što možeš, sve što znaš da trebaš. Zatvorene oči i dobar osjećaj. Dobra muzika, ne, loša muzika. Buka, da, točno to, buka. Ništa bolje, ništa gore. Slobodan ples. Cijelo tijelo u pokretu. I ništa osim toga.
Trenutak nadahnuća, trenutak bezbrige, trenutak dobrog osjećaja. Daj, zamisli. Od vode zamisliš da je najbolje vino, najbolja piva, zamisliš da ne moraš gledati ništa na ovom svijetu, samo se fokusirati na sebe, i pisati ode o sebi. Prokleti bili filozofi, i prokleta bila filozofija, kad o svojim postovima više ne možeš gledati kao na introspekciju, već kao na nešto što je oda samom sebi. Samopromatranje. Samozapisivanje. :D
Maloprije sam se ludo zabavljala gnječeći limenke koka kole. Kako sa svojih pedestnešto kila stanem na limenku i kako se ne dogodi ništa dok se ne počnem ljuljati, tek onda se zgnječi. Ma može s bilo kojom limenkom. Na trenutak sam ja bila ja, kao i sada, i pomislila kako bih se mogla pobljuvati, tek da bih par sekundi nakon shvatila kako sam odlično, i kako već dugo nisam bila tako dobro. Što je ironično, jer uopće nisam dobro. :D Al dobro sad, nećemo cjepidlačit. Ja bih van, ja bih plesala, ja bih se družila, ja bih pričala, ja ja ja ja ja! :D Al ono, ne radim ništa, osuđena sam na svog konja na bijelom princu i pijem sama i šutim sama i nerviram svog konja sama i ne izlazim i ne plešem i ne družim se s drugim ljudima, ne pričam. :D Gnječim limenke koka kole i smijem se kao luđak, što na koncu i jesam. :D
Al hajde, ne brinem se. Zatvorim oči, jer čak i da pejstam link na muziku radi koje mi cijelo tijelo vibrira, to ne bi bilo to. :D Nije moje posebno mjesto tvoje posebno mjesto, pa da budemo skupa tamo. Možda jednom nekad nađem nekog tko je s iste planete kao ja. To bi nas vjerojatno oboje zabavilo. Ovako se radujem prijateljici s druge planete, tamo negdje preko granice, da se nalijemo skupa, pa se s ljubavlju toleriramo. Ili da toleriramo s ljubavlju. U oba slučaja, tolerancija i ljubav. Hah, koje li idealne kombinacije.
A tako joj se veselim. Ako ste ikad mislili da su blogeri samo to - blogeri, nikad niste upoznali nekog kao što je ona (upoznale smo se i susrele prvi put preko blog.hr). Jednog dana sam ju išla posjetiti, i njoj je bilo vruće, a ja sam bila ja, glupa i zimogrozna, i netolerantna, a ona je otvorila oči i pričala mi njoj nesvojstvene, svjetovne priče, i ja sam se zaljubila u nju, kao ono kad je imala 14 godina i pisala o stvarima o kojima nisam razumjela, i kao ono kad sam ja imala dvajestnešto, i kad smo za ruke skakale u slap noću pijane od mladosti, od pive, od života, onako, kako trebaš odsanjati, odživjeti, i nikad zapravo prihvatiti da je to ikada bila stvarnost, jer bi se time ograničila na nešto što ne može postojati u tvom životu nikako, znaš ono, nikako.
U jednom sam se čak trenutku uhvatila na kauču, u svom prisilnom domu razmišljajući od mamurluka i umora, jesam li ju izmislila i sanjala, i par dana ju sanjala, sama od sebe, onako kako se već snovi, obojeni, divni snovi, znaju ponavljati, i čak sam sjetila cijela unezvjerena i uvjerena da sam sanjala i cmizdrila kao kišna godina, uvjerena da sam ju sanjala. Nju i naše anđele, nju i naše skokove, nju i naše priče.
Uvijek mislim da sam grozna, i iskustvo me uvijek poduči da sam grozna osoba, kad mi se nešto loše vrti u glavi u kad mislim, jebote, zašto bi se itko ikad družio sa mnom, mislim da bih se trebala ograničit na svoju sobu. Onda se sjetim svih tih divnih ljudi oko sebe, i kako je moja najbolja prijateljica uvijek odabrala mene, i kako je moj najbolji prijatelj postao moj dečko nakon svih sranja, i kako imam prijateljicu već preko 13 godina koja me voli istim intenzitetom kao prije 13ak godina, i kako zapravo, moje Sunce, šta je otvorila oči tek nedavno, i svi ti ljudi divni, jebote, mora da neki jebeni mrtvi kurac vide u meni šta ja trenutno ne vidim. I onda se sjetim mange Fruit Basket, u kojem je neki tamo lik pričao o posebnom dijelu svakog onigirija (www.justfuckingoogleit.com), da čovjek ne vidi svoju ukiseljenu šljivu (poznatiju kao umeboshi šljivu) na leđima, nego joj uvijek treba netko drugi da joj ukaže na ukiseljenu šljivu, što je najbolji dio onigirija. :D
Tako i meni, netko treba ukazati na moju umeboshi šljivu. :D Jer ju ja nikad ne vidim sama, nego uvijek mislim da sam užasna osoba, i nikad mi nije jasno zašto bi se itko družio sa mnom. A onda prepoznam ego, prokelt bio. :D Možda i znam da jesam divna, a moj ego od mene traži da mu ja svaki sat otprilike potvrđujem da sam divna! :D HA! :D To je ono kad otkriješ scumbag brain, i ne znaš šta ćeš s njim. Ne bavim se meditacijom, i ne znam doći u meditativno stanje, pa ne znam kako da ga se riješim. :D
A znaš li, znaš li, kad ono pišeš mjesec dana sveukupno kratke zapise, a onda te u glavu spiče zaostatci? :D Nikad nisam bila od onih ljudi šta mogu ostati nedorečeni. Niti od onih šta bi mogli ostati neshvaćeni, čisto radi imiđa. :D Prosta sam ko pasulj, ne znam bit kul. :D
Neću ni čitat, idem napisat neki mejl svojoj prijateljici Suncu, da se ne osjeća kao da priča u prazno, a ovo ću ionako pročitati još koji put tokom sutrašnjeg dana. Čisto da ne ostanem dužna samoj sebi. A sljedeći vikend, možda odem van, možda se budem družila, možda budem plesala. Radujem se. :)
Tamo gdje bih trebala potražiti unutarnje ozdravljenje.
Lijepo je, plavo, beskrajno, slano, promjenjivo, surovo.
Poniremo, pa sletimo, i onih par sekundi bestežinskog stanja.
I adrenalin, i srce koje lupa panično, kao da mu je to zadnje.
I sve brige kilometrima otkucaja iza.
I vjetar u kosi, i silina sunca, i okus na usnama. Najintimniji.
Onda se prepustim instinktu za preživljavanje i puštam sigurnosti.
Svjetlo postaje intenzivne žute boje, i znaš ono, kad osjetiš da si najbliže svojoj esenciji?
Tamo bih trebala opet pronaći svoje unutarnje ozdravljenje.
Evo već deseti put u ovih par desetaka sati pišem gore broj sedamnaest.
Pojest ću si želudac dok stignu rezultati.
Sudjelovala sam na One billion rising. Bilo je lijepo.
Svim Valentinama i Valentinima želim sretan imendan. :)
Napravila sam si pauzu do devet.
Do tada namjeravam obavit puš pauze, piš pauze, manga pauze i jaukanje od bolova pauze.
Rekla bih da sistem idealno funkcionira da nisam mentalno razvučena ko airvawes plava žvaka koju žvačeš punih pet minuta i onda izgubi okus. Umjesto da fokusirano pratim ono što radim, ja sasvim zgodno i totalno ne svrsishodno imam trinaest brainstormova koje nisam u mogućnosti zapisati jer se paralelno odvijaju na najmanje šest različitih mjesta, pa to sve skupa odjednom izgleda kao golemo crno sranje koje čeka prve tračke sunca.
Najviše mi smetaju dislocirani, i izvan svake normalne logične kronologije, flashbackovi, koje sam namjeravala pijano potisnuti, ali alkohol nekako nije bio dorastao svrsi. Pa bih si neke stvari mogla i meditativno oprostiti.
Samo kad bih uhvatila malo vremena.
Neke su ljubavi daleke i tužne.
Neke su lijepe i duge.
Ljubav kojoj pišem priču kako sam se oblačila i najebala, jedna je od onih koje te prate godinama i rijeko kažu nešto što nema veze s mozgom.
Lijepa je ta moja prijateljica.
Zabogamiloga,dijete!
Što će ti šumovi po rubovima svijesti kad se ne možeš ni pomaknuti.
Kakvi su to planovi za budućnost kad si jedva oslonjena na okus sadašnjosti.
Naslovi su mi uvijek bili najteža boljka, zato sad tako loše podnosim ležanje.
Zahvaljujem Bogu na laptopu, inače bih odavno pročitala sve knjige što čekaju u zastari na dalekom ormaru.
Ma mislim, koji mi je kurac.
Znaš ono kad si debil i imaš desetak mailova, i na kraju ne znaš što si na koji registrirao?
So is my life. :D
Možda bih trebala opet počet intenzivno konzumirat marihuanu, činilo mi se da sam mirnija i u redu sa svojom kreativnošću takva.
Ima'l tko kakvu pametnu o išijasu?
Nikad me leđa nisu bolila, a danas sam od boli plakala u ormaru.
(Pokušala sam se sagnuti da obujem čizme - koja neočekivana greška)
Ne znam zapravo radi li se o išijasu.
Bole me noge, lijeva jače od desne, donji dio leđa, al ni gornji nije isključen,
A ne zaostaje ni cijela PMSična vesela družina reproduktivnih organa.
Baš sa se usrećila danas.
Ovaj put nema pjesme.
Dođe mi da napišem nešto sumanuto, al ne bi bilo fer, jer nisam sumanuta.
Mirna sam. Spavam. Jedem. Učim. Jebem se. Dobro je.
Toplo mi je. Skače mi temperatura. Nervozna sam. Kišem.
Jedino što mi sjedi na prsima slon, jer palim jednu za drugom.
Ne, ne želim prestati pušiti.
Izbjegavam kišu i selektivne bolove.
Pivu prije duhovne vježbe na koju nemam duha otići.
Ljubav nakon zasitnog ručka.
Poljubac umjesto noćne more.
Širom otvorene oči, san svjež kao sjećanje.
Malo sam plakala. Onako glupo i tiho u sebi.
Kao kad ti netko kaže
"zahvali Bogu što se nikad nisi našla u situaciji da si pred zidom i da si bespomoćna."
A onda te spiči sve ono za što si zahvalila Bogu da ti se nikad nije dogodilo.
Možda opet ludim, sve mi se čini da me čekaju mnoge bitke za opstanak.
Na ovom ili onom svijetu, neću posustati.
Kad učim, ionako sve zaboravim.
Rojile mi se neke kao dobre misli da ih zapišem.
Al eto, uzaludno, kao što se može i vidjeti iz priloženog.
Hlapim ko piva, jebote.
Borim se s vjetrenjačama.
Ova pjesma ima okus i polet.
Dovoljan da se ježim kroz cijelo tijelo.
I plešem kao da me nitko ne gleda.
Lovim crtice.
Bože, bljuje mi se od tebe.
Laži su gotovo opipljivo providne.
Izbacujem pola duše kroz oči, pola kroz prste.
Ostaje sasvim dovoljno da mi tijelo nije prazna ljuštura.
Moj je bijes nekad pisao remek-djela.
Moji me demoni prate posvuda.Bili u mojoj glavi ili izvan nje.
Ponekad su nježni i prate me tiho. Ponekad mi pod kožom vrište užasne stvari.
Većinu vremena ipak mudro šute i puštaju me da hodam.
Ne volim kad me u tišini prate svijetleće halucinacije.
Al smijem se.
Jer je to sve skupa bazično smiješno.
Baš sam isprazna. Tvoj laptop i ja smo raskrstili.
Desilo se to da mi je pokušao dati nogu. Rekla sam mu ne budi papak i pogledaj me barem jednom. Onda se on narogušio i pokazao mi srednji prst. Lažem, nije, stvarno sam sklona pretjerivanju i dramatiziranju.
Voljela bih da sam sposobna napisati kao neki krasni tekstuljak i ubaciti linkove umjesto pojedinih riječi. To je kao moja genijalna ideja šta ćemo s linkovima ljudi koji su mi dragi. Na žalost, svaki moj pokušaj je ispao jednako očajan kao i ovaj u kojem ću ostaviti svoje glupe nedovršene rečenice koje
***
Nisa-Mjesečeva-Analestrija-Ura-Dijete-Mrezni Pretrazivac-Ithiriel-Nellie-Antirevolucija-Nemezis-Banijanac-Udovac-Gorski vjetar
I ne mogu se više sjetit ovako napamet. -.-''
***
Tužno je kad ljudi odu, al jebiga, ne moš im se petljat u živote.