Spavam. Jedem. Volim.
Klik lijevo, pa skok desno. I dobro je.
about
Baš sam isprazna. Ali sve se ionako vrti oko mene.
Piši mi. Ako ti se hoće. klakup@yahoo.com
Spavam. Jedem. Volim.
Klik lijevo, pa skok desno. I dobro je.
Znaš ono, glasna muzika. I znaš ono, ono divno, divno mjesto negdje daleko u tebi, šta ti daje osjećaj nadmoći ili sigurnosti, taman onoliko da zaroniš u sebe, bez ikakvog osjećaja o posljedicama, bez ikakvog ičeg. Znaš onaj jebeni osjećaj, zatvorenih očiju, znaš onaj osjećaj, kao da ništa ionako nije važno?
Rekla bih, zatvoriš oči, i zamisliš da nema ničeg osim tebe, osim tvojih prstiju, izravno spojenih na um, kao što je davnih dana tako tvoj um bio spojen samo na tvoj nečitljivi rukopis, par dana nakon, i strah što je ono što biš mogla pročitati? E, to. A sad zamisli da je to sve što možeš, sve što znaš da trebaš. Zatvorene oči i dobar osjećaj. Dobra muzika, ne, loša muzika. Buka, da, točno to, buka. Ništa bolje, ništa gore. Slobodan ples. Cijelo tijelo u pokretu. I ništa osim toga.
Trenutak nadahnuća, trenutak bezbrige, trenutak dobrog osjećaja. Daj, zamisli. Od vode zamisliš da je najbolje vino, najbolja piva, zamisliš da ne moraš gledati ništa na ovom svijetu, samo se fokusirati na sebe, i pisati ode o sebi. Prokleti bili filozofi, i prokleta bila filozofija, kad o svojim postovima više ne možeš gledati kao na introspekciju, već kao na nešto što je oda samom sebi. Samopromatranje. Samozapisivanje. :D
Maloprije sam se ludo zabavljala gnječeći limenke koka kole. Kako sa svojih pedestnešto kila stanem na limenku i kako se ne dogodi ništa dok se ne počnem ljuljati, tek onda se zgnječi. Ma može s bilo kojom limenkom. Na trenutak sam ja bila ja, kao i sada, i pomislila kako bih se mogla pobljuvati, tek da bih par sekundi nakon shvatila kako sam odlično, i kako već dugo nisam bila tako dobro. Što je ironično, jer uopće nisam dobro. :D Al dobro sad, nećemo cjepidlačit. Ja bih van, ja bih plesala, ja bih se družila, ja bih pričala, ja ja ja ja ja! :D Al ono, ne radim ništa, osuđena sam na svog konja na bijelom princu i pijem sama i šutim sama i nerviram svog konja sama i ne izlazim i ne plešem i ne družim se s drugim ljudima, ne pričam. :D Gnječim limenke koka kole i smijem se kao luđak, što na koncu i jesam. :D
Al hajde, ne brinem se. Zatvorim oči, jer čak i da pejstam link na muziku radi koje mi cijelo tijelo vibrira, to ne bi bilo to. :D Nije moje posebno mjesto tvoje posebno mjesto, pa da budemo skupa tamo. Možda jednom nekad nađem nekog tko je s iste planete kao ja. To bi nas vjerojatno oboje zabavilo. Ovako se radujem prijateljici s druge planete, tamo negdje preko granice, da se nalijemo skupa, pa se s ljubavlju toleriramo. Ili da toleriramo s ljubavlju. U oba slučaja, tolerancija i ljubav. Hah, koje li idealne kombinacije.
A tako joj se veselim. Ako ste ikad mislili da su blogeri samo to - blogeri, nikad niste upoznali nekog kao što je ona (upoznale smo se i susrele prvi put preko blog.hr). Jednog dana sam ju išla posjetiti, i njoj je bilo vruće, a ja sam bila ja, glupa i zimogrozna, i netolerantna, a ona je otvorila oči i pričala mi njoj nesvojstvene, svjetovne priče, i ja sam se zaljubila u nju, kao ono kad je imala 14 godina i pisala o stvarima o kojima nisam razumjela, i kao ono kad sam ja imala dvajestnešto, i kad smo za ruke skakale u slap noću pijane od mladosti, od pive, od života, onako, kako trebaš odsanjati, odživjeti, i nikad zapravo prihvatiti da je to ikada bila stvarnost, jer bi se time ograničila na nešto što ne može postojati u tvom životu nikako, znaš ono, nikako.
U jednom sam se čak trenutku uhvatila na kauču, u svom prisilnom domu razmišljajući od mamurluka i umora, jesam li ju izmislila i sanjala, i par dana ju sanjala, sama od sebe, onako kako se već snovi, obojeni, divni snovi, znaju ponavljati, i čak sam sjetila cijela unezvjerena i uvjerena da sam sanjala i cmizdrila kao kišna godina, uvjerena da sam ju sanjala. Nju i naše anđele, nju i naše skokove, nju i naše priče.
Uvijek mislim da sam grozna, i iskustvo me uvijek poduči da sam grozna osoba, kad mi se nešto loše vrti u glavi u kad mislim, jebote, zašto bi se itko ikad družio sa mnom, mislim da bih se trebala ograničit na svoju sobu. Onda se sjetim svih tih divnih ljudi oko sebe, i kako je moja najbolja prijateljica uvijek odabrala mene, i kako je moj najbolji prijatelj postao moj dečko nakon svih sranja, i kako imam prijateljicu već preko 13 godina koja me voli istim intenzitetom kao prije 13ak godina, i kako zapravo, moje Sunce, šta je otvorila oči tek nedavno, i svi ti ljudi divni, jebote, mora da neki jebeni mrtvi kurac vide u meni šta ja trenutno ne vidim. I onda se sjetim mange Fruit Basket, u kojem je neki tamo lik pričao o posebnom dijelu svakog onigirija (www.justfuckingoogleit.com), da čovjek ne vidi svoju ukiseljenu šljivu (poznatiju kao umeboshi šljivu) na leđima, nego joj uvijek treba netko drugi da joj ukaže na ukiseljenu šljivu, što je najbolji dio onigirija. :D
Tako i meni, netko treba ukazati na moju umeboshi šljivu. :D Jer ju ja nikad ne vidim sama, nego uvijek mislim da sam užasna osoba, i nikad mi nije jasno zašto bi se itko družio sa mnom. A onda prepoznam ego, prokelt bio. :D Možda i znam da jesam divna, a moj ego od mene traži da mu ja svaki sat otprilike potvrđujem da sam divna! :D HA! :D To je ono kad otkriješ scumbag brain, i ne znaš šta ćeš s njim. Ne bavim se meditacijom, i ne znam doći u meditativno stanje, pa ne znam kako da ga se riješim. :D
A znaš li, znaš li, kad ono pišeš mjesec dana sveukupno kratke zapise, a onda te u glavu spiče zaostatci? :D Nikad nisam bila od onih ljudi šta mogu ostati nedorečeni. Niti od onih šta bi mogli ostati neshvaćeni, čisto radi imiđa. :D Prosta sam ko pasulj, ne znam bit kul. :D
Neću ni čitat, idem napisat neki mejl svojoj prijateljici Suncu, da se ne osjeća kao da priča u prazno, a ovo ću ionako pročitati još koji put tokom sutrašnjeg dana. Čisto da ne ostanem dužna samoj sebi. A sljedeći vikend, možda odem van, možda se budem družila, možda budem plesala. Radujem se. :)
Baš sam isprazna. Tvoj laptop i ja smo raskrstili.
Desilo se to da mi je pokušao dati nogu. Rekla sam mu ne budi papak i pogledaj me barem jednom. Onda se on narogušio i pokazao mi srednji prst. Lažem, nije, stvarno sam sklona pretjerivanju i dramatiziranju.
Voljela bih da sam sposobna napisati kao neki krasni tekstuljak i ubaciti linkove umjesto pojedinih riječi. To je kao moja genijalna ideja šta ćemo s linkovima ljudi koji su mi dragi. Na žalost, svaki moj pokušaj je ispao jednako očajan kao i ovaj u kojem ću ostaviti svoje glupe nedovršene rečenice koje
***
Nisa-Mjesečeva-Analestrija-Ura-Dijete-Mrezni Pretrazivac-Ithiriel-Nellie-Antirevolucija-Nemezis-Banijanac-Udovac-Gorski vjetar
I ne mogu se više sjetit ovako napamet. -.-''
***
Tužno je kad ljudi odu, al jebiga, ne moš im se petljat u živote.