Zdravo. Prvo ti želim reći kako je i meni veoma drago da si zalutala na moj blog, naravno, ne zbog mojeg bloga, već zbog toga jer me znaju oduševiti ovoliko osobni, individualni i zapravo posebni komentari. Također bi mi bilo drago kad ti ne bi zaboravila isto. Opet, nemoj se bojati mene, pa da se ustručavaš donositi sudove o tome kakav sam. Iz mojeg bloga netko kadar da shvati ljude, može jako dobro shvatiti i mene. Ja se sam ne bojim nekome kazati "Ti si takav, takav i ovakav" (naravno, u svrhu otkrivanja nas samih, a ne iz sebičnih ili neprijateljskih razloga) baš zato jer sam gotovo uvijek u tome nepogrešiv, nekako imam čudnog smisla za takva stvari. Da, molim te da me ne pitaš o mojem mišljenju o tebi jer ipak... Nadam se da razumiješ. S druge strane, nisam umjetnik, no ne razumijem, zbog čega si me oslovila kao umjetnicu? Molim te, stvarno, pojasni mi to ako ti nije problem. "Nikad ne kritiziraj čovjeka dok barem milju nisi hodao u njegovim cipelama." Opet kao seljak citiram Wildea, doduše, jednako vrijedi za donošenje sudova. To da me ne poznaješ, tu si u pravu. Ne znaš kakav život imam i s kojim problemima se nosim. Ne znaš u kakvim trenucima sam napisao ovo što sam objavio. O filozofiji samoubojstva i drugim stvarima vezanima uz isto bih mogao govoriti previše, no izrazio sam se sad ovako krajnje banalno da ne pretjeram, tj. ne trčim pred rudo, koliko god bezobrazno, podcjenjivački i prostački ovo zvučalo.
Umoran sam, pročitat ću ti stvari na blogu sutra, stvarno sam užasno umoran.
05.02.2013. (23:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znam da ti ne bih trebao zamjeriti zbog onog. Ne bih trebao zamjeriti ni ljudima koji o toj temi nemaju baš nikakvog znanja, pa kažu svašta uvredljivo, no eto, to je za mene jako osjetljiva tema, pa mi osjećaji prevladaju. Tek informativno, to se više ne zove "poremećaj rodnog identiteta" tj. onaj "gender identity disorder", već rodna disforija ili tek transseksualnost, s obzirom da tu nije ničiji rod poremećen (jer ja imam muški mozak, oduvijek sam dečko), već je tijelo to koje je krivo. Mislim, nadam se da shvaćaš kako se kroz svakodnevicu moram suočavati s time da slušam od profesora i još drugih ljudi ženski rod, što mi je jako bolno, frustrirajuće i mučno, pa mi je tako jednako kad mi se netko obrati u ženskom rodu znajući da sam trans. Mislim, samo se nadam da možeš donekle to shvatiti. ;) Inače kao osoba nisam nimalo uvredljiv, naravno. Samo, shvaćaš da je ovo veoma osobno i uz to imam svakakve probleme vezane uz tranziciju. Nemoj misliti kako tebi nešto zamjeram. Zaista sam dobio tu neku emociju kroz tvoje komentare, to mi je zaista nekako smirilo srce, utišalo ga, smirilo mene jer nemam baš ljudi koji me vole... neću lagati. Nisi glupa i to nisu utopije, već realnost, Borimo se za stvari koje želimo, volimo, borimo se da budemo onakvi kakvi trebamo biti. To je dobro, to je i u jednom pogledu smisao svakodnevice. Ja sam ponosan na sebe, to jesam. No rodna disforija je stanje koje te tjera u ludilo, nepodnošljivo je. No kod nas, u ovoj Hrvatskoj se sve svodi na čekanje, liječnici te gledaju podcjenjivački i oni te sami vrijeđaju.
Molim te, oprosti jer se ovoliko zanosim i pišem, imam svašta na duši i nikog s kime bih to podijelio.
...
Bespomoćnost je po meni najgori od svih osjećaja. U njoj je preteško pronaći nadu, a ako se nađe, tad je ona jedina koja nas, naravno, drži na životu. Osjećao sam se bespomoćno kad sam bio doživljavao teško zlostavljanje od obitelji i nitko mi nije pomogao (ovo se odnosi na naš grad, na državu, sustav) i tad sam u obrani jednom toj osobi slomio obje ruke. Završio sam zbog agresije u ludari. Bio sam tamo dosta dugo i tamo su mi nabili neke dijagnoze na temelju toga što su drugi ljudi rekli o meni. Morao sam piti lijekove od kojih nisam više poznavao realnost. Psihijatri mi prijete da neću moći početi s hormonskom terapijom zbog toga. U ludari sam bio bespomoćan, sad znam da postoji izlaz... samo sam sretan kad ne razmišljam o problemima koje imam za vratom jer se tad pod njima slomim. Vrlo je vjerojatno da me neće prisiljavati na lijekove jer sam obavio tonu testiranja i vidljivo je da sam psihički sasvim zdrav, no postoji mogućnost da mi kao ultimatum za hormonsku terapiju stave te lijekove, a njihove je nuspojava povećanje estrogena i debljanje (a ja već godinama izbjegavam brdo hrane koja povećava estrogen i vježbam kao luđak da se ne udebljam tj. izbjegnem žensku figuru i nabijem si mišićnu masu). Ako to neću moći izbjeći, tad znam da ću se ubiti. Mogu se samo nadati. Nada je zaista stvar koju previše cijenim.
Pročitao sam ti uglavnom cijeli blog i odslušao sve ono. Nikad nisam razumio taj neki trance, iako sam uvjeren da ću jednom otići u Gou wannabe partijati. Ponekad samog sebe ne razumijem. Nekad sam imao faze pisanja sličnog tvojem, prošlo me otkad me je jedna tad voljena osoba izvrijeđala i rekla mi da ne znam pisati, da to nije umjetnost, da je to moja lijenost. Mrzim uspomene. Što ti daje povod za takvo pisanje, puko promatranje toka stvari oko tebe koje su pomiješane s tvojim mislima, te ih tako spojiš u jedno? Tako sam ja to vidio kod sebe.
06.02.2013. (13:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nellie
tvrdoglava glava ko i moja. nema posustajanja. sve će proci, samo Hajduk živi vječno(rekao bi jedan moj prijatelj dalmatinac) :)
05.02.2013. (18:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mrežni
zahvaljivanje bogu ponekad je dvosjekli mač ....
05.02.2013. (19:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Id
Zdravo.
Prvo ti želim reći kako je i meni veoma drago da si zalutala na moj blog, naravno, ne zbog mojeg bloga, već zbog toga jer me znaju oduševiti ovoliko osobni, individualni i zapravo posebni komentari. Također bi mi bilo drago kad ti ne bi zaboravila isto. Opet, nemoj se bojati mene, pa da se ustručavaš donositi sudove o tome kakav sam. Iz mojeg bloga netko kadar da shvati ljude, može jako dobro shvatiti i mene. Ja se sam ne bojim nekome kazati "Ti si takav, takav i ovakav" (naravno, u svrhu otkrivanja nas samih, a ne iz sebičnih ili neprijateljskih razloga) baš zato jer sam gotovo uvijek u tome nepogrešiv, nekako imam čudnog smisla za takva stvari. Da, molim te da me ne pitaš o mojem mišljenju o tebi jer ipak... Nadam se da razumiješ.
S druge strane, nisam umjetnik, no ne razumijem, zbog čega si me oslovila kao umjetnicu? Molim te, stvarno, pojasni mi to ako ti nije problem.
"Nikad ne kritiziraj čovjeka dok barem milju nisi hodao u njegovim cipelama." Opet kao seljak citiram Wildea, doduše, jednako vrijedi za donošenje sudova. To da me ne poznaješ, tu si u pravu. Ne znaš kakav život imam i s kojim problemima se nosim. Ne znaš u kakvim trenucima sam napisao ovo što sam objavio. O filozofiji samoubojstva i drugim stvarima vezanima uz isto bih mogao govoriti previše, no izrazio sam se sad ovako krajnje banalno da ne pretjeram, tj. ne trčim pred rudo, koliko god bezobrazno, podcjenjivački i prostački ovo zvučalo.
Umoran sam, pročitat ću ti stvari na blogu sutra, stvarno sam užasno umoran.
05.02.2013. (23:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Id
Nisam ti želio ovo reći, no zaista moram. Ono "umjetnice" me previše zaboljelo da ne kažem. Još uvijek te molim da se ne ustručavaš pojasniti mi.
05.02.2013. (23:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Id
Znam da ti ne bih trebao zamjeriti zbog onog. Ne bih trebao zamjeriti ni ljudima koji o toj temi nemaju baš nikakvog znanja, pa kažu svašta uvredljivo, no eto, to je za mene jako osjetljiva tema, pa mi osjećaji prevladaju. Tek informativno, to se više ne zove "poremećaj rodnog identiteta" tj. onaj "gender identity disorder", već rodna disforija ili tek transseksualnost, s obzirom da tu nije ničiji rod poremećen (jer ja imam muški mozak, oduvijek sam dečko), već je tijelo to koje je krivo. Mislim, nadam se da shvaćaš kako se kroz svakodnevicu moram suočavati s time da slušam od profesora i još drugih ljudi ženski rod, što mi je jako bolno, frustrirajuće i mučno, pa mi je tako jednako kad mi se netko obrati u ženskom rodu znajući da sam trans. Mislim, samo se nadam da možeš donekle to shvatiti. ;) Inače kao osoba nisam nimalo uvredljiv, naravno. Samo, shvaćaš da je ovo veoma osobno i uz to imam svakakve probleme vezane uz tranziciju.
Nemoj misliti kako tebi nešto zamjeram. Zaista sam dobio tu neku emociju kroz tvoje komentare, to mi je zaista nekako smirilo srce, utišalo ga, smirilo mene jer nemam baš ljudi koji me vole... neću lagati.
Nisi glupa i to nisu utopije, već realnost, Borimo se za stvari koje želimo, volimo, borimo se da budemo onakvi kakvi trebamo biti. To je dobro, to je i u jednom pogledu smisao svakodnevice. Ja sam ponosan na sebe, to jesam. No rodna disforija je stanje koje te tjera u ludilo, nepodnošljivo je. No kod nas, u ovoj Hrvatskoj se sve svodi na čekanje, liječnici te gledaju podcjenjivački i oni te sami vrijeđaju.
Molim te, oprosti jer se ovoliko zanosim i pišem, imam svašta na duši i nikog s kime bih to podijelio.
...
Bespomoćnost je po meni najgori od svih osjećaja. U njoj je preteško pronaći nadu, a ako se nađe, tad je ona jedina koja nas, naravno, drži na životu. Osjećao sam se bespomoćno kad sam bio doživljavao teško zlostavljanje od obitelji i nitko mi nije pomogao (ovo se odnosi na naš grad, na državu, sustav) i tad sam u obrani jednom toj osobi slomio obje ruke. Završio sam zbog agresije u ludari. Bio sam tamo dosta dugo i tamo su mi nabili neke dijagnoze na temelju toga što su drugi ljudi rekli o meni. Morao sam piti lijekove od kojih nisam više poznavao realnost. Psihijatri mi prijete da neću moći početi s hormonskom terapijom zbog toga. U ludari sam bio bespomoćan, sad znam da postoji izlaz... samo sam sretan kad ne razmišljam o problemima koje imam za vratom jer se tad pod njima slomim. Vrlo je vjerojatno da me neće prisiljavati na lijekove jer sam obavio tonu testiranja i vidljivo je da sam psihički sasvim zdrav, no postoji mogućnost da mi kao ultimatum za hormonsku terapiju stave te lijekove, a njihove je nuspojava povećanje estrogena i debljanje (a ja već godinama izbjegavam brdo hrane koja povećava estrogen i vježbam kao luđak da se ne udebljam tj. izbjegnem žensku figuru i nabijem si mišićnu masu). Ako to neću moći izbjeći, tad znam da ću se ubiti. Mogu se samo nadati. Nada je zaista stvar koju previše cijenim.
Pročitao sam ti uglavnom cijeli blog i odslušao sve ono. Nikad nisam razumio taj neki trance, iako sam uvjeren da ću jednom otići u Gou wannabe partijati. Ponekad samog sebe ne razumijem.
Nekad sam imao faze pisanja sličnog tvojem, prošlo me otkad me je jedna tad voljena osoba izvrijeđala i rekla mi da ne znam pisati, da to nije umjetnost, da je to moja lijenost. Mrzim uspomene.
Što ti daje povod za takvo pisanje, puko promatranje toka stvari oko tebe koje su pomiješane s tvojim mislima, te ih tako spojiš u jedno? Tako sam ja to vidio kod sebe.
06.02.2013. (13:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...