666999

ma nisam ja neki meteopat.
nisam.
to što me s vremana na vrijema pukne samo je u nekoj glupoj koincidenciji s vremenskim prilikama (ma kog normalnog puca kad je vrijeme šareno ko rođendanska torta). jednostavno mi dođe tako... neka me sjeta, ko golemi pauk, omota svilenom paučinom, dovoljno čvrsto da se ne mogu izbaviti, a dovoljno popustljivo da me ne usmrti.
sjeta je pauk koji se hrani živim stvorovima. naprosto uživa kada, prije zadnjeg bolnog uboda, prije isisavanja životnih sokovima velikim pohlepnim guljajima (kao dijete što ispija sok u tetrapaku na plastičnu slamku), promatra žrtvino koprcanje, uzaludnu borbu sa snažnim nitima paučine, izbezumljen pogled što urliče ''ubij me, nakazo!''. to joj daje snagu, moć kojoj se nitko ne može oduprijeti. ali, iz bezbrojnih upadanja u tu, vješto spravljenu klopku, naučio sam lekciju. umjesto paničnih pokušaja da se oslobodim te smtronosne čahure jednostavno se primirim. pretvaram se da sam mrtav. sjeta je pauk kojem mrtvi ništa ne vrijede.
sjedim zavaljen u fotelji. svojom sam umotvorinom umrtvljavanja upravo otjerao Pauka Sjete i opušten i malaksao prebirem pogledom po polici s knjigama. AG Matoš, crna knjižica sa zlatnim slovima i izabrane pjesme.
pada mi na pamet Notturno, stihovi koje pamtim još iz srednje.

''...kroz samoću, muk,
sve je tiši huk:
željeznicu guta već daljina.''

željeznicu guta...
tamu je sobe iznenada ispunio onaj poznati miris putničkog vagona. miris industrijskog sredstva za pranje s dezinficijesom. miris dima sagorjelog dizela što se kao selotejp ljepi po musavim prozorima. miris putnika naguranih, ko sardine, po hodnicima. miris svježe ispečenog pileta, istrančiranog i složenog u žučkastu metalnu kutiju.
taj miris prvog razreda putničkog vlaka, miris provincijskih kolodvora, što se provlačio u kupee, pored ljudi natiskanih na otvorenim prozorima, miris kave tek istočene iz termosice, odjednom je u mome mozgu pokrenuo i neke druge osjete.
plišana tkanina sjedala, vlažna i ljepljiva od znoja. oštra i gruba, što kožu prstiju pretvara u bolne rane ako nesmotreno po njoj povučeš rukom.
i ravnomjerno kloparanje metalnih toškova. i piskavi zvuk sirene prije svakog pružnog prelaza. i žamor gomile i metalni glas ''putnički vlak...drugi peron...treći kolosjek''.
i miris njene kose na mom ramenu…
a zadnji sam se put vozio vlakom krajem prošlog stoljeća, ali miris njene kose…
uz prodoran zvižduk i huk močnog stroja krenuo je Brzi via Zagreb na svoj cjelonoćni put do mora. sjedalo uz prozor, pravo mjesto da izgubljenim pogledom u daljinu izbjegnem putnička pripovjedanja. do mene Crvenokosa zadubljena zbivanjima na kraljevskim dvorovima, slikom i riječju opisanih u nekom ženskom časopisu. i obitelj, roditelji i djeca. prvi odlazak put mora.
i ubrzo je krenula priča, Majka Crvenokosoj o djeci, Otac meni o autu što troši ko grčka. pred ponoć su izvadili pile, galama i plač… ''ja ću batak!''.
pogledah Crvenokosu, izmoždenu od ospica, šarlaha i prvih zubi i šapnuh
-oprostite, jel vi putujete ovim vlakom? (aludiranje na glupe putničke razgovore) shvatila je šalu i nasmijala se. i otišli smo na kavu, da ne smetamo za večerom i prestajali u hodniku do pred zoru da klinci na miru spavaju.
a onda je, umorna i snena, naslonila glavu na moje rame i spavala kao malo dijete.
u Zadru je promjenila plan putovanja, cimerica može i da pričeka. moje su lege imale obzira – soba za dvoje…
pismo iz posta ''KAD BI MISLI…'' (aha, radi link) napisano je za nju.

ustao sam se iz naslonača, obukao jaknu i odvezao se na kolodvor. drugi peron, kolosjek dva, postavljena kompozicija za Negdje. penjem se u vagon, ulazim u kupe i sjedam. miris njene kose na mom ramenu, miris Brzog za Zadar via Zagreb, miris dima, znoja, pečenog pileta… i šum mora…
čistačica zastane u prolazu
- oprostite gospodine, ovaj vlak danas nikamo neide, da niste pogrešili?
- ma, ne, samo sam nešto izgubio pa sam mislio da je možda u kupeu… slagao sam netrepnuvši i izašao iz sjećanja…

- gdje si bio? pitala me Moja Svjetlos U Tmini
- na kolodvoru, gledao sam vlak…
- ti nisi normalan!
- ja nisam normalan? pa kakva si onda ti kad si samnom sve ovo vrijeme…

kad te 'oće, 'oće te...
čujem na teveu voda se probila kroz branu kao posljednja kap mokraće kroz tkaninu gaća i hlaća (marfijev zakon: ''ma koliko ga ti otresao zadnja kap završi u gaćama!''). u stvari, ne možemo, za tu kap, reći da je uzrokovala neku veliku štetu, ali je, definitivno, stvorila neugodnu situaciju. jer, svi bulje u nastalu flekicu išćekujući kada će se ona početi širiti, očiti dokaz da flekonosac ne kontrolira situaciju. i ne pomaže tu ni prikrivanje rubom košulje ili sakoa, pogrbljavanje u hodu, bjesomučno dugo sjedenje skrštenih nogu (dok te ne uhvati grć) jer, okolina je upoznata sa situacijom i pri svakom vizalnom kontaktu nesvjesno skreće pogled prema markiranom mjestu. i tu nema pomoći, dok majka priroda (i struktura tkanine hlaća) ne učine svoje.
da ne pominjemo da će pri svakom slijedećem izlasku iz veceja nekoliko pari očiju prvo pogledati u izvorište problema.
mislim, za taj smo vodeni val, što se počeo valjati negdje iz ujedinjene europe znali tjedan dana prije nego će stići. i opet nas je iznenadio. kao tinejđerska erekcija – dođe iznenada i dugo ne splašnjava. samo čekam kad će neko od političara ovu situaciju početi sagledavati s pozitivne strane. kao,
''voda došla iz predpristupnih fondova'' ili
''sve je to dogovoreno s eu, mi smo faktor stabilnosti regije'' ili
''rvacka je stoljećima brana europe''.
dajte, političari, trgnite se malo, uvjerite zabrinuti puk kako vladate situacijom (mađari, bogati, dovode turiste da gledaju kako se preljeva dunav u budimpešti, a mi, tromi ko američki tinejđari. pih...)
a onda se, na sve to, pridodala još i kiša. cmoljila je cijelog dana. i nije to bila ona razigrana proljetna kiša nego neka jesenja, sumorna i tugaljiva.
gackam po vodenim baruštinama parkirališta tražeći svog limenog ljubimca i odjednom kao da začuh neki glas...
Noa...
pa glasnije...
Noa...
pa nervozno...
Noooaaaa...
pa ljutito...
gdje je taj čovjek, nikad ga nema kad ga trebam...
Bože! brzo sam sjeo u auto i upalio motor. iz zvučnika je zarondalo...
...sunce piči, mi roštiljamo
cure gule krumpir u hladovini...
ako ovo sranje prestane do petka, u subotu palim roštilj.

p.s. al' sam ušarenio ovaj post... protest protiv sive kiše...

stajao sam ispred prozora. dan bljutav ko nezačinjeni kulin. od jutra nebo se proljeva zemljom pretvarajući ga u cirkuska ogledala. u mlakama na cesti ogledaju se izvrnuti likovi rijetkih prolaznika i izobličene konture zgrada, kao da ih je projektirao bečki arhitekta Sto Voda. skriven ispod šarenog kišobrana, jedan se ženski lik, u jakni od jinsa, nakratko pojavio u zrcalu od kiše.
nekog bi drugog, ovaj lik i ovaj kišni dan, možda podsjetio na Bregin stih ''grad niš, kiše do neba...'', na Preverovu Barbaru, ili na šašavi ples Gene Kellya u mjuziklu Singin' in the Rain.
nekoga da, ali ne mene.
jedno popodne, u rano proljeće, kad je rat već zamicao iz svakodnevnice, svratih nakratko s posla u Birtiju, na dužu s mlijekom i šlagom. par likova sa spiska inventara pritiskali su šank glumeći gravitaciju, Konjina je pripit buljio u dnevni tisak, a Tatina je Princeza otpravljala crvenokosu kolegicu. sjedio sam za stolom i kopao po novčaniku tražeći vizitku Vrlo Bitne Face. ujutro sam trebao krenuti na put, a budalaš mi nije potvrdio sastanak.
- kupio si novi auto? prenula me s rudarskog posla Tatina Princeza
- ma ne, od firme je, ujutro putujem pa...
- a kuda?
- tamo odakle se vidi more...
- od prije rata nisam vidjela more.
- pa..?
- pa ništa. voljela bi ga vidjeti...
taj pogled. taj osmjeh. ma bio sam siguran. otkrio sam stoljetnu tajnu zagonetnog smješka Mona Lise.
- krećem ujutro u pet, pa vidi...
u pet je čekala, u jakni od jinsa, obasjana prohladnom svjetlosti izlazećeg sunca.
večinu je puta zamišljeno odsjedila upijajući pogledom krajolik što je promicao. tek poneki pogled, tek poneki osmjeh kao dokaz da kraj sebe ne vozim krojačku lutku.
sastanak se otegnuo dugo u noć (noževi su bili pomalo tupi).
spavala je, u jakni od jinsa, na širokom krevetu hotelske sobe. zlokobna tišina ispunjavala je prostor. odkucaji njenog srca kao ritam korejskih bubnjeva u daljini. zrak je bio težak kao olovo i mirisao je na strah. po prozorskom staklu kiša je svirala blues. probudila se. osmjeh bez riječi. ne onaj jučerašnji u kojem spoznah istinu da Vincijevog remekdjela. osmjeh neugode. osmjeh zbunjenosti. osmjeh što traži riječi spasa.
stajao sam ispred prozora. u mlakama na cesti ogledala su se svjetla hotelskih soba.
sinfonija kiše, Tatina Princeza i Napaljeni Magarac, bogomdana tema za jeftini švabski pornić.
da sam tada bezobzirno, na ljubičastom prekrivaču hotelskog kreveta, uzeo ono što mi je, u rano praskozorje sjedajući u auto, ponuđeno, ne bih si mogao prebaciti ni mrvicu krivnje.
da sam tada prešao nevidljivu granicu svoje polovice kreveta. da sam dozvolio prstima da po njenom trbuhu otplešu argentinski tango. da sam igrom svojih usana mamio uzdahe njenih usana…
da sam tada, gledajući tu djevojku, na hotelskom krevetu, u jakni od jinsa, vidio mlado meso servirano na pladnju, vjerovatno bi bio samo konobar koji bi pladanj pronio salom i servirao za stol ovećeg pripitog društvanjca neumjerenog u ovozemaljskim užitcima. vrlo bi brzo, pijana škvadra, masnim prstima rasčerečila ukusno meso, razvukla ukrase od rajčice i nara i isproljevela po bijelom stolnjaku od damasta slatkasti preljev od crnog ribizla.
da sam tada…
kiše bi bile još hladnije i tmurnije, a lica u zrcalima od vode ružne nakaze stvarnosti…

dan se spremao da postane još samo jedan crveni broj na zidnom kalendaru. vrijeme nekako li –la, ljuljuška se kao kolač od želatine, a zrak zlokobno ponedjeljkast.
- hajde da pogledamo neki film, reče mi Moje Svjetlo U Tmini
- može, odaberi jedan…
prošarala je okom po polici na kojoj su tisuće filmova skupljale fine čestice kućne prašine.
- može ovaj?
- daj neki drugi, ovo je horor. rekao sam ti da ne gledam horore…
- šta je, strah te je?
strah? ma ne. samo ne gledam filmove u kojima je nasilje samo sebi svrha, u kojima izopačeni psihopati ili fantomska nadnaravna bića pokazuju svoju snagu nad nemoćnim ženama i djecom.
ili me je doista strah? ma ne bojim se ja prizora u kojima maskirani bjegunac iz ludare motorkom pretvara pitomo mjestašce u golemu klaonicu ili nedefinirani vanzemaljac, čovjekomrzac po difoltu, oružijem za masovno uništavanje, rasčišćava teren za veliku invaziju, nego me pomalo strah da će mi se, nakon nekoliko odgledanih prizora, takvi filmovi možda i sviditi. da će se u mani probuditi oni razarajući gen, koji skriveni nosimo još iz doba kad smo pogureni šetali stepama u društvu mamuta i sabljastih tigrova, a koji se tako lako razgoropadi. potreban je samo jedan bolestan um i kritična masa da se u nama pokrene zvijer.
zašto bi se, u ostalom, bojao nekoliko sličica s tv ekrana kad svakodnevno, iz straha, činim neke, naizgled, sasvim obične stvari.
koliko sam puta ušao u poslugu zbog nekoliko sitnica, a izašao s punim kolicima hrane. hrane koja mi tog trenutka nije neophodna, koja će služiti samo tome da na sebe skuplja zelenu patinu plemenitih pljesni. a zašto sam ih onda kupio? iz pohlepe. prije bi rekao iz nekog podsvjesnog straha da bi mogao ostati gladan.
koliko sam puta uvjeravao sebe da je bolje nemati nego imati pa izgubiti. ma da. bi li se tako zdušno uvjeravao da u meni nije bilo straha. da se nisam bojao gubitka.
koliko samo figurativnih rijeka nisam pregazio plašeći se da su preduboke ili preširoke, s koliko litica nisam skočio plašeći se nepoznatog koje me dolje čeka, koliko prijateljstava nisam sklopio bojeći se moguće izdaje. koliko sam imaginarnih mostova iza sebe porušio u strahu da će me, na tom putu, možda slijediti. i bilo je, nekako lakše, sve to pripisati opreznosti, prije nego strahu .
koliko sam divnih trenutaka, u društvu lijepih dama, propustio samo zato što nisam imao dovoljno hrabrosti priči i reći ono jednostavno ''bog''. koliko sam odlazaka mogao spriječiti da odlučnosti nisam suprostavio strah. koliko bi su utjeha uštedio, koliko izmišljenih razloga, koliko samouvjeravanja, da sam u sebi zatomio strah.
koliko krivih poteza svakodnevno učinjenih iz straha da se ne učini krivi potez.
kad samo pomislim s koliko se strahova svakodnevno budim i odlazim na spavanje jedan film s masakrom manje je strašan od vica s Mujom i Hasom.
- ma uturi to govno od filma. što je strah za tipa kao ja…