666999

sunce je krmeljavo izvirivalo iznad tanke linije što razvaja crnicu nizine i tamu noći. mjesec je skupljao zvijezde kao stara kvočka male žute piliće raštrkane po dvorištu. završio je svoju šihtu. carovao je beskrajem tame desetak sati, nad ovim prostorom, i sada, s punim kuferom noćnih tajni, kojih bio je svjedok, odlazi polako put daleke Kine.
mladi je, mađarski, carinik u sivo-plavoj uniformi, kao vojnik Konfederacije iz američkog građanskog rata, bunovno provirivao iz limene kućice na granici europe. pružih mu osobne kroz odškrinuti šalter, kao da, negdje pred zoru, nakon dobre terevenke, kupujem masni burek sa sirom i jogurt u plastičnoj čaši (u onoj nepovratnoj ambalaži od dva deci). uzeo je osobne i prozivao poimence putnike u automobilu kriveći se i škicajući kroz šaltersku rupu, a onda je, dugo i temeljito, s dva kažiprsta, utipkavao podatke u svoje računalo (kao da po tipkovnici čoketa palcima nogu). ništa se nije promjenilo već dvadeset godina, samo su tada, na granici blokovskog istoka, carinici stajali na vjetrometini ceste noseći oko brata drvene kutije s malim pultom (kao Matan i Šunje putujuću trgovinu bižuterije u seriji ''prosjaci i sinovi''), a podatke iz putovnica provjeravali u malenim knjižicama zelenih korica. (to me uvijek posjećalo na Broja 1 iz stripa Alan Ford i njegove crne knjižice iz koje je kopao nepodopštine svojih neprijatelja).
nakon što u našim imenima nije pronađena Al-Qaida zakoračišmu u ujedinjenu europu. pravac budimpešta. cesta ravna crta prepuna rupa. garantiram, ovom cestom europa nije doputovala u ovu zemlju.
nakon sat vremena truckanja stadošmo na kavu. u toj sam se birtiji zaustavio i jednom davno. vrijeme kao da stoji. isti drveni šank, iste kamene pločice, ista boja zidova, isti stolovi… samo su tada stolnjaci bili crveno-bijeli na kare, a sada nacionalno zeleni.
metropola. sjaj i ponos kraljevstva st. Istvan i k&k carstva blješti na proljetnom suncu. pogled s Citadele, Pešta na dlanu. mostovi kao klamerice spajaju dvije obale. slika parlamenta lagano se ljuljuška u Dunavu što lijeno protiće.
ulica Vaci. s obje strane trgovine, kao klanac kroz koji teće nabujala rijeka ljudi. kao mravi, ruka punih papirnatih vrečica, nose teret sto puta veći od onog koji mogu platiti.
trg heroja. vjekovi spremni protutnjati nizinom, osvojiti, pokoriti, obraniti. brončani se velikani šepure u očima turista. ne vidjeh Belu IV kako bježi pred Hunima, kako padaju velikaši na mohačkom polju pod sjajnom sabljom sultana Sulejmana Veličanstvenog, kako Mikloš Horti veselo dočekuje trupe III rajha, kako Imre Nagy spušta glavu pred ruskim tenkovima, ne vidjeh uplakane sinove i kćeri velikog Đingis kana. svi ponekad krijemo svoju prošlost.
a onda Ikea. potrošačko carstvo na kraju grada. tek nekoliko kupljenih sitnica kao prilog sjećanju.
u ovom se gradu uvijek dobro jelo. orkestar cigana. prva violina, kočoperni starčić s poštucanim brcima nepogrešivo u pogledima gostiju pronalazi melodiju. konobar cigansko pečenje, da budem u tonu i tokajac, ne zbog hrane nego sjećanja.
mjesec se vratio iz Kine. dobra veće, nešto za prijaviti. umorni pogled Moga Svjetla U Tmini i široki osmjeh.
- hvala, bilo je lijepo...
- i meni lutko!

koliko smrti može stati u jedan život?
ili, možda, koliko tuge može pohraniti duša u jednom životu?
valjda onoliko koliko joj prostora ostave lijepa sjećanja.
''količina tuge obrnuto je proporcionalna količini lijepih sjećanja povezanih s tom tugom''.
još samo da smislim formulu i način kako teoriju dokazati u praksi i Nobel je u mojoj vitrini (i na mom žiraku, naravno)…
na današnji je dan, prije podosta godina (nebitno koliko jer se istinska tuga ne mjeri u prolaznosti godina) jedna kiša u proljetnoj noći, jedan auto neprilagođene brzine, jedna čašica viška, jedan osjećaj ''ja mogu'' vječno uspavala jednu Trnoružicu.
a tu sam djevojku poznavao cijelog života.
musava, kratko ošišana i vječno nasmijana curica što bosonoga skakuće po prašnjavoj ulici između razapete gume. djevojčurak čije je rijetke suze mogao zaustaviti jeftini sladoled na štapiću, komadić kolača od oblatne i čokoladne kreme ili jednostavno šnita kruha namazana pekmezom.
a negdje s petnaest, kad joj je uska majica u ogledalu pokazala da više nije dijete, sklopili smo ''deal''.
- povedi me van… moji ti vjeruju… neću ti smetati…
rekala je, jedne subote, vireći kroz željeznu ogradu moje kapije. onako tužno, išćekujućeg pogleda, kao zatočenik što kroz zatvorske rešetke moli za pomoć svemogućeg odvjetnika.
i poveo sam ju. te subote i još mnogo narednih subota. i vjerovali su mi. i nije mi smetala.
bila je uvijek u nekom svom društvu, na nekim svojim mjestima, u nekim drugim pričama, ali… uvijek sam znao gdje se nalazi, s kim je u društvu, kamo ide i uvijek smo se doma vračali skupa. bio sam njena sjenka, uvijek dovoljno blizu, a dovoljno daleko.
svjedok, a ne sudionik.
i vremenom sam postajao čuvar njenih tajni, slušač njenih priča, jeka njenog smijeha, rame za plakanje. nosio sam tajne njenog života, kao malenog psića, skrivenog ispod jakne u kišnoj noći.
i sve manje mi je bivala briga, a sve više zadovoljstvo, i razgovori na povratku kući bivali su sve duži i teme su postajale dugačije i šale smješnije i suze tužnije…
i jedne me noći jedan njen nesmotreni poljubac vratio u stvarnost. bio je težak kao olovni uteg, bio je suh kao pustinjski vjetar i imao je okus sestrinskog poljupca. u toj sekundi kao da je netko upalio svjetlo i idilične su kulise iz tame postale ruševine, dražesni likovi nakaze, a lijepa djevojka kratko ošišani, musavi djevojčurak. samo lik sa slika zvučnog naziva ''Vesela djevojčica'' ili ''Uplakana djevojčica'', nepoznatog autora, što se u bescjenje, zajedno s ''Brodovima u oluji'', prodaje po tržnicama i uskim dalmatinskim kalama.
i ništa više nije moglo biti isto. i ništa se više nije smjelo dogoditi.
te je noći razvrgnut naš ''deal''.
skrivao sam se od njenog pogleda. pronalazio mjesta kamo ne može doći. neogodive poslove baš u vrijeme kad joj trebam.
pijanka na dan sv. Patrika. široki osmjeh i mahanje rukom na pozdrav. posljednja slika jednog djetinjstva kojeg bio sam dio.
mokra cesta, nabrijan auto, hrabrost maligana i neiskusni klinac uspavali su Trnoružicu.
a da nije bilo nesmotrenog poljupca, da je netko ranije upalio svjetlo, da je ostala musava kratko ošišana curica, da nisam smišljao razloge kako pobjeći, da sam uzvratio osmjeh, da sam mahnuo rukom...
još ponekad, kao da čujem, u zlokobnom fijuku proljetnog vjetra umiljati glas što doziva moje ime.

dolazim noćima ovamo i promatram vas.
kao voajer.
skriven u debeloj tami stoljetne lipe, virkam kroz osvjetljene prozore velike zgrade u vaše živote.
ne proživljavam ih. ne maštam da živim svoj život u vašim životima.
ne uzimam ničega vašeg, ne hranim slikama vašeg života svoja sjećanja.
samo isprazno zurim.
ponekad se rastužim. ponekad nasmijem. ponekad zamislim nad onim što vidim.
i šutim.

stojim ispred raskršća i ne mićem se.
ne, nisam zaustavio vrijeme. to je Božiji posao i ne želim se u njega petljati.
samo predugo stojim i razmišljam hoću li odabrati pravi put.
a toliko sam puta dolazio pred slična raskršća i toliko puta odabirao put, a da nikada nisam razmišljao da li je to onaj pravi.
znao sam da je.
nadao sam se da je...

u stvari, ne znam što pisati.
nastaviti tamo gdje sam stao u ovom trenutku nema smisla.
započinjati pisati nešto novo bilo bi kao iznevjeriti one tri šestice i tri devetke.
brojke oko kojih su se plele sve moje priče.

hvala svima koji su posjećivali ovu stranicui kad je na njoj bio mrak.
upalit ću svjetlo.
ubrzo.