666999

sunce je krmeljavo izvirivalo iznad tanke linije što razvaja crnicu nizine i tamu noći. mjesec je skupljao zvijezde kao stara kvočka male žute piliće raštrkane po dvorištu. završio je svoju šihtu. carovao je beskrajem tame desetak sati, nad ovim prostorom, i sada, s punim kuferom noćnih tajni, kojih bio je svjedok, odlazi polako put daleke Kine.
mladi je, mađarski, carinik u sivo-plavoj uniformi, kao vojnik Konfederacije iz američkog građanskog rata, bunovno provirivao iz limene kućice na granici europe. pružih mu osobne kroz odškrinuti šalter, kao da, negdje pred zoru, nakon dobre terevenke, kupujem masni burek sa sirom i jogurt u plastičnoj čaši (u onoj nepovratnoj ambalaži od dva deci). uzeo je osobne i prozivao poimence putnike u automobilu kriveći se i škicajući kroz šaltersku rupu, a onda je, dugo i temeljito, s dva kažiprsta, utipkavao podatke u svoje računalo (kao da po tipkovnici čoketa palcima nogu). ništa se nije promjenilo već dvadeset godina, samo su tada, na granici blokovskog istoka, carinici stajali na vjetrometini ceste noseći oko brata drvene kutije s malim pultom (kao Matan i Šunje putujuću trgovinu bižuterije u seriji ''prosjaci i sinovi''), a podatke iz putovnica provjeravali u malenim knjižicama zelenih korica. (to me uvijek posjećalo na Broja 1 iz stripa Alan Ford i njegove crne knjižice iz koje je kopao nepodopštine svojih neprijatelja).
nakon što u našim imenima nije pronađena Al-Qaida zakoračišmu u ujedinjenu europu. pravac budimpešta. cesta ravna crta prepuna rupa. garantiram, ovom cestom europa nije doputovala u ovu zemlju.
nakon sat vremena truckanja stadošmo na kavu. u toj sam se birtiji zaustavio i jednom davno. vrijeme kao da stoji. isti drveni šank, iste kamene pločice, ista boja zidova, isti stolovi… samo su tada stolnjaci bili crveno-bijeli na kare, a sada nacionalno zeleni.
metropola. sjaj i ponos kraljevstva st. Istvan i k&k carstva blješti na proljetnom suncu. pogled s Citadele, Pešta na dlanu. mostovi kao klamerice spajaju dvije obale. slika parlamenta lagano se ljuljuška u Dunavu što lijeno protiće.
ulica Vaci. s obje strane trgovine, kao klanac kroz koji teće nabujala rijeka ljudi. kao mravi, ruka punih papirnatih vrečica, nose teret sto puta veći od onog koji mogu platiti.
trg heroja. vjekovi spremni protutnjati nizinom, osvojiti, pokoriti, obraniti. brončani se velikani šepure u očima turista. ne vidjeh Belu IV kako bježi pred Hunima, kako padaju velikaši na mohačkom polju pod sjajnom sabljom sultana Sulejmana Veličanstvenog, kako Mikloš Horti veselo dočekuje trupe III rajha, kako Imre Nagy spušta glavu pred ruskim tenkovima, ne vidjeh uplakane sinove i kćeri velikog Đingis kana. svi ponekad krijemo svoju prošlost.
a onda Ikea. potrošačko carstvo na kraju grada. tek nekoliko kupljenih sitnica kao prilog sjećanju.
u ovom se gradu uvijek dobro jelo. orkestar cigana. prva violina, kočoperni starčić s poštucanim brcima nepogrešivo u pogledima gostiju pronalazi melodiju. konobar cigansko pečenje, da budem u tonu i tokajac, ne zbog hrane nego sjećanja.
mjesec se vratio iz Kine. dobra veće, nešto za prijaviti. umorni pogled Moga Svjetla U Tmini i široki osmjeh.
- hvala, bilo je lijepo...
- i meni lutko!