666999

čemu sve to? dugo u noć neke su mi misli lebdjele sobom kao duhovi predaka trošnim izbama i osavljali, ispod halogenog svjetla stolne lampe, tamne sjene, kao jata vrana iznad ledene ravnice. nije li vrijeme da konačno naučim sve one prošle živote, sve one tisućljetene gene koje nosim, sav onaj život u kojem sam do sada stanovao, kao zagonetni podstanar u iznajmljenom stanu, da nije uvijek sreća učiniti nekoga sretnim.
iz godine u godinu, u vremena darivanja, u meni se pojavljuje neka potreba, da malenim znakom pažnje, nagradim za trud osobu, koju sam iz samo meni znanih razloga, samoproglasio 'osobom godine'. i sjedim tako, noćas, i gledam u poklon namjenjen Ženskom Bosancu, kako stoji osamljen, kao kapelica na prostanoj ledini podignuta u čast i slavu neke davno zaboravljene bitke, u kutu sobe gdje su, još do nedavno, plave kuglice slavile povjesno rođenje. poklon koji do sada, iz gomile čudnih razloga, nije uručen i pitanje hoće li i biti. a želio sam samo, tom sitnicom, reći 'hvala' za neke dane prošlosti, za neke noći pretvorene u razgovore, za neke poglede dostojne pjesme. i opet je, ta euforija rađanja jedne misli, skončala na groblju ideja.
nije li vrijeme da konačno naučim sve one živote koje će u budućnosti stvoriti neuništiva materija od koje sam satkan, sve one gene koji će jednom biti dio nekih jedinki trećeg milenija, svu onu stvarnost od koje se skrivam u iznajmljenoj sobi života, da nije uvijek dobro željeti činiti dobro.
nije li konačno vrijeme da kažem 'dosta' jednoj suludoj ovisnosti. upravo tako, ja sam ovisnik, narkoman euforičan dok 'kuha šut', dok uvlači iglu u venu, dok pritišće klip injekcije. narkoman sretan dok alkaloid struji njegovim venama, dok milijuni zvona slave veliku pobjedu, dok zvjezde nebeskog svoda svjetle u stotine boja. narkoman koji zna, koji je svjestan činjenice da će, nakon što utihnu zvona, nakon što organizam potroši taj gram sreće, nakon što nebo prekrije tama, doći bol, ona stvarna, ona jaka, ona snažna što se rađa iz koštane srži.
nije li konačno vrijeme…