666999

pišete u prosjeku duge postove (preko 250 riječi) kaže statističar bloga. pogledah svoje prošle postove. statističar je uvijek u pravu. k vragu, doista nemam obzira prema vremenu vas koji me, unatoč svemu, čitate. svaki bi moj post stao u desetak redova, uvod, zaplet, rasplet i kraj, ali… dovoljan je treptaj jednog ženskog oka, čaša na drvenom stolu lokalne birtije, sjena ispod krošnje starog hrasta, da u mojoj sadašnjosti jedan maleni leptir zamaše krilima i stvori oluju u mojoj prošlosti. a ona, na krijesti stometarskog vala što se nesmiljeno obrušava na kamenitu obalu, donese u sadašnjost požutjele slike iz nekih starih albuma. i kad sjednem pisati post pred mojim se očima počinju okretati stranice tih albuma i slike ožive i pokrenu se, kao oni stari filmovi što s dvanaest sličica u sekundi nisu uspjevali prevariti tromost oka, i promješaju se, kao igraće karte, s ovih "dovoljnih" desetak redaka i više se ne mogu zaustaiti…
bojim se, niti ovaj post neće biti kratak, ali oprostit ćete mi, jer u njemu ću napisati svoje blagdanske želje…

želim:

JJ-u još puno baljezgarija, tipfelera i pjesama dana što me pogađaju kao prst cigana žicu tamburice.
Moix još puno raznolikih tema kojim me iz dana u dan obraduje i novu, pravu haubu.
Graciji samo jedan trenutak u životu u kojem će se poklopiti On, traminac iz berbe '72., riječ volim te i njegov osmjeh.
Izgi da pronađe ono što traži izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti, pa makar ostao bez čitanja tih divnih, ali tužnih postova.
Mladenu da ga sjećanja još dugo ne napust kako bih mogao, čitajući ga, uživati u sjećanjima na svoju mladost.
Alkionu puno novih uzbuđenja i lakše stizanje do kruha svagdanjeg (jebiga, stari, od nečeg se mora i živjeti).
Barbarici, toj maloj legendi, da ponosno nosi svoj divni osmjeh kuda god da ide.
Rilady posao po mjeri.
Antibioticu jedan laptop da ne čitam postove samo onda kad dođe doma ili ukrade nekoliko minuta kompa na faksu. i da, da zadrži ono muško čeljade pored sebe, čini mi se da je tako sretna.
Vještici magične čini na pretek.
Dadi da češće sjedne na onu svoju klupicu i na post, kao na platno, nabaca boje za taj portret.
Vražijoj, a što bi njoj trebalo kad ima Peru.
Angi puno topline u hladnoj Švedskoj.
Opterećenoj da me i dalje opterećuje svojim opterećenostima.
Penellopi sve po spisku koji je načinila.
Divljakuši da bebač ugleda svjetlo dana u Petrovoj, a ne na nekom tulumu.
Tiji da ustraje u svojoj misiji otkrivanja malih stvari koje tako rado čitam.
Loliti, medicinskoj sestrici, posao na odjelu koji sama odabere.
Trill, milijardu komentara u kojima će ostati neprimećene neke moje komentatorske gluposti.
Okecu oštro oko i brzu ruku za puno lijepih slikica.
Karmy da položi onaj kolokvij od dva pitanja u dva sata pa makar joj u tome pomagao i onaj bosanski radnik što luduje za operom.
Zvončici više riječi na postovima i da joj više niko i nikad ne uzme vozačku.
Nini još puno onakvih ljeta kao na slikicama.
Pandici još koji kvadrat doma da se može useliti još neki član obitelji.
Žvakici da dugo ostane slatka.
a Razumici, tom divnom biću, najlakše bi bilo zaželjeti da se vrati Neko prošlo vrijeme i Neko u tom vremenu. e, da, da se Bog umori, pa da ono žezlo čudesno u mojoj ruci završi, napravio bi da ti se vrati jedan dan u životu kojeg si sama odabereš. znam da bi ga znala iskoristiti.
mogao bih sada zaviriti u onu bilježnicu u koju zapisujem svoje velike misli velikih ljudi i napisati vam neke velike blagdanske riječi. mogao bih, velim, biti pametan, ali bit ću svoj: svima vama, što ste me čitali, što me čitate i što ćete me čitati želim da ove blagdane provedete u brvnari okovanoj snijegom pored okićenog bora u nježnom zagrljaju dok vas grije vatra što pucketa u kaminu. potrebno je samo da jako zamislite, nije teško…