666999

četvrtak, 10. 3. u 9:00 na mome se monitoru pojavila poruka "rodjendan od Lina-Lena". outlook je još odavno bio podešen da deset godina istog dana u isto vrijeme istom malom porukicom podsjeti moju zaboravnost na taj veliki dan.
Linu-Lenu, tu simpatičnu mladu damu s crnom kosom što se, kao slapovi na mjesečini, spuštala njenim leđima, dražesnog osmjeha i pogleda u kom je blistala sva njena mladost, nisam vidio gotovo tri godine. iako sam, za svaki rođendan, na broj mobitela koji mi je ostavila, slao poruke lijepih želja, nikada nije odgovarala. možda svoje tople rođendanske riječi šaljem na neki nepostojeći broj, možda svoje sms impresije bacam u neki duboki bunar bez dna, možda netko, sasvim drugog imena, s tog displeja briše ta malena slova kao krpom mrlje na podu, možda ne odgovara jer je u gužvi ili iz inata čekajući da nazovem, a možda... previše možda skuplja se na mome djeliću neba, kao što se u veliki skupljaju mali crni oblaci kišonosci. možda ću već nagodinu izbrisati podsjetnik u outlook-u i možda neću poslati poruku i možda me neće biti briga i možda...

neki dan me nazvala kolegica s posla. sjedi vani na kavi i molime da dođem, ako mogu, ima mi nešto pokazati. može, lutko, ako ćeš pokazati osmjeh i kavu ću platiti.
tu dugu crnu kosu, kao slapovi, taj držestan osmjeh i blistav pogled spazio sam još s vrata. vjerovatno sam se blesavo nacerio jer je prasnula u smijeh čim me je vidjela. zagrlala me jako i poljubila u vrat, sasvim neprimjerena reakcija za Birtiju punu penzionera u jutarnjem ubijanju vremena.
da. ima muža i dvoje klinaca i posao koji voli i pristojan stan i još uvijek je jednako lijepa.
Lina-Lena, djevojka koja je znala što hoće.

u ona vremena, kada sam sjećanja na godine provedene u zagrljaju Kuštrave Crne Kose, pokušavao utapati u tami noći i čašici žeste, bez puno sam razmišljanja uzimao što mi se davalo kao prosjak siću ispred katedrale. čudno je to, koliko sažaljenja izaziva tužno lice, i čime se plaća da se iz njega izmami osmjeh. a bilo je to vrijeme nekog prkosa i inata i dokazivanja sebe i dokazivanja Njoj, vrijeme loše stvarnosti i lažnih snova.
i pričala je tog siječnja, ta dražesna Lina-Lena, o dečku što se napizdio zbog neke sitnice i onda su tri dana imali sliku bez tona i On je otišao, bez riječi, nekamo na put.
pričaj mi o tome, lutko, ja znam gdje nastaje bol. pio sam vode na tom izvoru, one hladne od koje trnu zubi. ja poznajem rijeku kojom teče, ja znam more u koje se uljeva, plutao sam po njemu i hvatao se za svaku slamku kao davljenik. ja sam bio na dnu dna, tamo gdje vražije sluge igraju svoje kolo, ja znam kako se Vrag za rogove drži, kao izgleda dok spava, gdje ostavlja svoju torbu kad se s posla vrati. ja sam osjetio Židovsku kletvu "dabogda imao pa onda nemao" i trebaš li rame, samo nazovi.
nazvala je, jedne večeri, toga siječnja i ja sam došao. bila je to igra dvoje otpisanih ljudi što ulažu i poslijednji atom snage i truda da Tamo Nekom dokažu koliko doista vrijede.
- "hvala, sad možeš da ideš" rekla je na kraju svega.
stajao sam na hladnoj sječanjskoj noći, kao stari odbačeni dio namještaja što nikome ne treba i razmišljao jesam li moje riječi "bez obaveza" doista tako i shvatio. koliko sam ih samo puta do tada izgovorio, kao poštapalicu, bez razmišljanja. koliko je njih kimnulo glavom nadajući se da će me naći pored sebe kad svane i koliko se njih osječalo odbačenim, kao ja te večeri. koliko ružnih stvari može učiniti čovjek kad pređe tu nevidljivu granicu dobra i zla. kako ju je lako preći, a kako se teško vratiti, učiniti taj prvi korak.
jedna je Lina-Lena, te hladne sječanjske noći, jednom romantiku izgubljenom u svijetu očaja, prkosa i inata, a da nije ni znala, prstom pokazala put.