666999

ponedjeljak, osam i pet.
prevrćem prvi gutljaj kave po ustima nebi li otupio reski osjet kaladonta i pripremio teren da ostali gutljaji budu rapsodija okusa i mirisa.
zvonjava telefona.
pogledah displej, njegovo veličanstvo šef. javih se mrmljanjem, šef je šef, ali kava je kava.
- komisija za prijam kandidata u radni odnos (bemti naziv) danas u 9!
šit!
spustio sam slušalicu i ispalio nekoliko sočnih psovki, onako nekontrolirano, kao pušač kašalj ispred umivaonika i rano jutro. ne oduševljava me biti dio tih grupnih seansi u kojima jedna strana smišlja imbecilna pitanja nebi li tako pronikla u srce i dušu one druge strane, a druga, opet, forsiranjem alter ega, nastojala osvojila današnji jack-pot. osim toga, u ovaj mi se ponedjeljak nikako nije glumilo Boga i donosio presude što nekome odviše znače.
no, želje su jedno, a stvarnost sve ostalo.
dakle, kandidati su prolazili kao na pokretnoj traci autoindustrije, previše škoda, tek poneki golf. u pauzama seansi dolazio sam u sobu i prelistavao blogove, iščitavao postove i javio se ponegdje vedrije ili tmurnije. morao sam, zaboga, negdje utrošiti svoje kratke bljeskove koncentracije.
negdje oko podne u prijamnu sobu je ušetala Ona. šta ušetala, prije bih rekao uplovila kao crni, vitki, brzi, naoružani piratski brod.
poznavao sam tu Crnku od ranije. bila je potporni član jednog društva s kojim sam, u nekoliko navrata, dijelio barske šankove i ničim izazvane tulume. tih nekoliko sati druženja i neobavezne spike bilo je više nego dovoljno da me uvjeri kako je Ona očiti primjer da izreka "plava i glupa" ima konkretni protuargument. i pored crnih rupa u sječanjima ponekih se njenih "bisera" rado sjetim kad si želim uljepšati dan.
kad me je spazila razvukla je osmjeh oko glave i pozdravila piskavim glasom onako srdačno kao da se znamo od stoljeća sedmog. samouvjereno je sjela na stolicu prekoputa i "nehajno" prekrižila duge noge što su virile iz kratke, da kraća ne može biti, suknjice (tkz. "domindžos"). u mojoj je glavi subotnje vino još uvijek puhalo u plastičnu zviždaljku, a prodorni miris njenog parfema, što se jako osječao na Mošus, uporno se trudio da mi istrgne mozak kroz nosnu šupljinu.
dijete drago, daleko sam odmakao od toga da padam na kratku suknju, miris parfema i dekolte do cipela (padam još samo na treptanje okicama).
zato što me poznaje, i baš zato što i ja poznajem nju, nisam želio da moja malenkost, u to vrijeme, ispunjava sobu. pravdajući se nasušnom potrebom da rasteretim mjehur otprašio sam u pravcu toaleta.
od onih sam koji žele pomoći ako mogu, ali bojim se da u ovom slučaju nema pomoći.
iskreno, slušajući druge kandidate, sumljam da ima neke šanse.